Katarina Jelinić

• studentica druge godine na preddiplomskom studiju ekonomije u Osijeku, smjer marketing
• autorica bloga Catherine here od 2015.
• u slobodno vrijeme bavljenje pisanjem tekstova, crtanjem, fotografiranjem, igranjem šaha i svime što je povezano s kreativnošću

Instagram profil:
@katarinajelinic

BOJANKA: DRUGI DIO

– Ali, mama, meni se ne sviđa. Ne želim ju. – reče Sandra.

– Zašto? Pogledaj kako je lijepa, uz nju ćeš naučiti sve životinje ovoga svijeta. – odgovori mama.

– Nisi mi ju trebala kupovati, znaš da će mi samo stajati na polici. Neću ju obojati.

Sandra uze naizgled dosadnu bojanku sa stola i odnese ju u sobu te stavi na gornju policu.

Mama povikaše iza vrata: – Daj joj priliku, otvori ju i barem prelistaj! Sigurna sam da će ti se svidjeti. Laku noć.

– Laku noć, mama.

Dok je stajala na polici, Ema je tužno gledala u djevojčicu koja je lagano tonula u san. Razočarano pomisli: – Tako sam se veselila svom novom domu, jedva sam čekala upoznati svoju vlasnicu, a ona me ne želi.

Gledajući knjige oko sebe, razmišljala je da ne smije odustati. Mora ispuniti svoj cilj. Mora dati priliku Sandri da ju upozna. Mora nešto smisliti.

– Znam! – nasmiješi se Ema i poleti do Sandrinog noćnog ormarića.

Smjesti se između visoke srebrne lampe i plišanog jednoroga te stade čekati djevojčicu da se probudi.

Izvana se začuje zavijanje vjetra, a kiša počne sve snažnije udarati o prozor Sandrine sobe. Ona se probudi iz dubokog sna i posegne za lampom da ju uključi. Soba se osvijetli i Sandra ugleda otvorenu bojanku pored sebe. Uze ju u ruke i izusti: – Ovu životinju nikada nisam vidjela – nastavi listati – a tek ovu, gdje ona živi? Zar ima prugice po sebi?

Ema u sebi uzvikne od sreće: – Uspjela sam!

No Sandra uze bojanku, vrati ju na policu te se uvuče natrag u krevet.

– Neću odustati. Opet ću se spustiti dolje. Želim da se raduje svakoga puta kada me uzme u ruke i krene bojati. Da sa mnom stvara prelijepe uspomene i upozna nove vrste životinja.

Ema je ponovno raširila svoje stranice i doletjela pored kreveta.

Idućeg jutra mama je probudila Sandru za školu.

– Sviđa ti se? Baš sam sretna što si joj dala priliku. – reče mama.

– Na što misliš, mama? – odgovori Sandra te usmjeri pogled na noćni ormarić.

– Na bojanku, kćeri.

– Ali stavila sam ju na policu, kako je tu dospjela? – zbunjeno će Sandra.

– Ne znam, ti su ju koristila. – dobaci mama uz smiješak.

Sandra je cijeli dan u školi razmišljala o njoj.

– Sigurna sam da sam ju vratila na policu, sigurna sam. Kako je dospjela nazad? – upita samu sebe.

Ema je nedvojbeno bila najstrpljivija bojanka od svih. Vjerovala je da će uspjeti u svojoj zamisli i da će postati draga djevojčici. Znala je da vrijedi.

– Čujem ju da dolazi! Vratila se! – ushićeno će Ema.

Vrata se otvoriše i uđe Sandra.

– A ti si još tu. – reče kroz osmijeh, ne sluteći da ju bojanka čuje.

– Da vidimo zašto mi te mama kupila, nadam se da si iznutra zanimljivija nego izvana.

Ema je bila svijetložute boje i na sebi je imala obrise životinja. Slona na čijim je leđima odmarao galeb, dupina koji iskače iz vode i majmuna koji visi s grane.

– Ovo je prekrasno… Mama! – povika na sav glas Sandra.

– Što je bilo? – upita mama.

– Bila si u pravu. Ova je bojanka najljepši poklon koji sam ikada dobila. Toliko mi se sviđa da ju više nikada neću odbaciti. Žao mi je što ju nisam koristila od početka.

– Drago mi je da tako razmišljaš. – ponosno će mama.

– Sada shvaćam na što si mislila kada si mi govorila da ne treba suditi po vanjskom izgledu, nego dati priliku i vidjeti što je unutra. Vidi, sve sam ovo dosad obojala.

– Bravo, Sandra! Tako je, ne treba suditi po koricama. Oh, znala sam da je ova bojanka poseban poklon za tebe!

– Hvala ti na njemu, mama. Neću se odvajati od bojanke.

Ema se suzdržavala da ne pusti suzu. Njezina upornost i strpljivost urodile su plodom. Postigla je svoj cilj. Iz mračnog skladišta došla je u novi dom, dospjela u ruke djevojčici koja je uz nju naučila ne samo nove vrste životinja, nego da se ne sudi po vanjskom izgledu, već po unutarnjem.

Svakoga se dana družila sa Sandrom. Postale su nerazdvojne, čak su i putovale zajedno. Ema se nagledala raznih pejzaža i gradova, nakupila uspomena i iskustava. Osjećala se ispunjeno i ponosno, ponosno kao onoga dana kada se ustala nakon pada pred svim bojankama i rekla da ju ništa neće obeshrabriti i zaustaviti u njezinoj namjeri. I nije. Vesela je bojanka uspjela. Hrabrost, upornost i njezin vedar duh doveli su je do ostvarenja cilja.

Lektura: Ad Hoc – Centar za poduke i prevoditeljstvo d.o.o

BOJANKA: TREĆI DIO

Čudesan izlet u Glendonu

– Sandra, jesi li spremna? – dopre zvuk iz kuhinje.

– Još par minuta i silazim. Znaš li gdje mi je ruksak mama? – povika Sandra.

– Trebao bi biti u sobi, pogledaj u svom ormaru. – nastavi, – I ne zaboravi ponijeti bojanku!

U kući su tekle zadnje pripreme. Cijela obitelj je željno iščekivala posjet gradu Glendonu. O njemu su slušali mnogo, ali ga nikad ranije nisu posjetili. Pozvali su djeda da ih odveze do kolodvora i lagano počeli iznositi torbe u hodnik. Polazak autobusa bio je u kasnim večernjim satima.

– Oprostite, je li slobodno? – upita starija gospođa držeći sina za ruku.

– Da. – potvrdno će Sandrina mama.

– Super. Sva su sjedala već zauzeta, mislila sam da nećemo naći mjesto za nas dvoje. Davide, prođi do prozora. – reče užurbano.

– Hoćete da vam stavim torbu gore?

– Može, hvala vam puno. – gospođa se ljubazno zahvali.

Sandrina mama je stavila prtljagu iznad sjedala. Polica je već bila krcata stvarima od drugih putnika, ali ju je nekako uspjela ugurati.

– Molim vas, još samo Davidov ruksak. – dobaci.

– Nema problema. Naći ćemo mjesta. – nasmiješi se Sandrina mama, uzme ruksak i stavi ga pored bojanke Eme.

– Bit će ovo zanimljivo putovanje. – pomisli u sebi Ema.

Iz Davidovog pretinca na ruksaku, virila je jedna bojanka. Bila je smeđe boje, a po sebi je imala geometrijske motive. Ema se bolje osvrnula oko sebe, uputila svoj pogled prema njoj te ju prepoznala. Nije mogla vjerovati koga je vidjela.

– Lea! – uzviknu Ema. – Jesi li to ti?

– Poznajemo se? – reče ona.

– Kako se ne sjećaš?

Lea slegne ramenima.

– Putovale smo zajedno u vlaku iz skladišta. Tu smo se upoznale. – uporno će bojanka.

– Ema?! Pa to si ti!

– Da! Drago mi je što si se napokon sjetila…

– Otkud ti ovdje? – ushićeno će Lea.

– Došla sam sa djevojčicom Sandrom. Nakon našeg zadnjeg viđanja, dospjela sam kod nje. Bilo je teško na početku, ali sam bila uporna. Sada smo nerazdvojne. Povela me na put sa sobom. Čula sam da idemo prema gradu Glenon.

– Glendon. – Lea je pokušavala suzbiti smijeh.

– Da, Glendon. – nasmije se Ema. – Ti si sa Davidom? Čula sam kada ste došli.

Njihov razgovor prekinuo je turistički vodič koji je počeo pričati preko razglasa. Ukratko je opisao tijek putovanja, a nedugo nakon toga svi putnici su već zaspali.

– Sandra, izvoli svoj ruksak. – reče mama. – Stigli smo.

– Dodaj mi i bojanku mama, želim ju nositi u ruci. – šapnula je Sandra.

– Jesi li vidjela Davidovu bojanku, i on ima jednu? – odgovori mama.

– Dobio sam ju za svoj rođendan prije nekoliko dana. – David se ubaci u razgovor i pruži svoju bojanku Sandri da ju pogleda.

– Prelijepa je. Imaš li ih puno?

– Ovo mi je jedina.

– I meni. Mogli bismo razgledati kakvih sve ima po Glendonu. Sigurna sam da će ih biti raznih.

David se složio s tim prijedlogom pa su sa svojim roditeljima, nakon razgledavanja grada, otišli zajedno u jednu veliku knjižnicu punu bojanki.

– Ema vidi ovo! Gomila novih bojanki! -rekla je Lea.

– Izgledaju prekrasno! – povikne Ema.

Odjednom je Ema ugledala još poznatih bojanki. Na donjoj polici knjižnice bilo ih je nekoliko koje su izblijedile od svjetlosti i bile prekrivene slojem prašine. Činilo se kao da spavaju zimski san.

– Ovo su bojanke iz skladišta u kojem sam bila. – tiho će Ema Lei.

– Stvarno? – odgovori joj ona još tiše.

– Aha. Nismo se slagale najbolje. Jednom su mi se smijale kada sam pala na pod.

– Izgleda da već dugo čekaju na svog vlasnika tu na polici. – reče Lea.

– Izgleda. – uzvrati Ema.

Ema je na povratku kući razmišljala o bojankama koje je vidjela u knjižnici. Bilo joj je žao što su bile zapostavljene, ali se nadala da će uskoro naći svoj dom u kojem će biti sretne. Razveselila ju je misao što je na ovom divnom putovanju ponovo vidjela Leu i što su mogle zajedno uživati Glendonskim ulicama. Mrak je lagano padao, a autobus je bio sve bliži kući.

– Meni je bilo savršeno! A tebi Sandra? Kakvi su ti dojmovi s putovanja? – upita David.

– Izmorilo me hodanje. Ali sam uživala cijelim putem. Najviše mi se svidio trg sa visokim zgradama gdje smo ručali. – odgovori ona.

– Slažem se. Glendon je poseban grad. Bilo je baš zabavno.

– Onda uskoro moramo dogovoriti jedno novo zajedničko putovanje. – dobaci Sandrina mama.

Lea i Ema su se u tom trenutku pogledale i povikale: – Jedva čekam!

Autor: Katarina Jelinić

Vesela Bojanka Ema 

© medo.hr Sva prava zadržana.