– Tko tamo živi, što se tamo radi? – Ljutito je upitala Sofija.

– Gliste, ježevi, ptice, mravi, leptiri… –  Nabrajao je Sofijin otac.

– To je njihov dom, baš kao i što je ova kuća tvoj.

– Zašto im ne bismo otišli u goste? Ponijet ćemo im bombonijeru i sok iz podruma, sigurna sam da će im se svidjeti.

Na Sofijine riječi, otac se samo slatko nasmijao te nastavio promatrati njene plave oči.

Sofija je nastavila. – Mislila sam i da mama napravi onaj kolač s višnjama, a možemo im kupiti i neku igračku.

– Srce, oni su životinje, ne hrane se oni istom hranom niti igraju s istim igračkama kao ti.

Djevojčičine oči odjednom su promijenile boju. Iz plave, pretvorile su se u tmurnu sivu. Pomalo su se rastužile. – Nažalost, onda ćemo morati doći bez poklona – tihim i razočaravajućim glasom rekla je Sofija.

– Ajde, uzmi telefon!

– Zašto? – Pomalo zbunjen, upitao je otac Frane.

– Moramo ih nazvati i reći da dolazimo, znaš kako se ti ljutiš kada baka Sonja dođe ne najavljena.

Bila je u pravu, Frane se zbog toga zaista ljutio. Pomno je promatrao njenu sreću i pripreme oko odlaska u sasvim običnu travu. Možda malkice prevelika, ali to je za njega i dalje bila samo trava. Ipak, odlučio je ispuniti želju svoje malene djevojčice.

– Znaš, oni tamo nemaju telefon, ali siguran sam da se neće ljutiti ako dođemo.

Sofija, kao i svaka djevojčica povjeravala je svome ocu. Nakon desetak minuta probijanja kroz nestašne travke, Sofija je zastala.

– Nosi me! – uskliknula je.

Za vrijeme obilaska površinski velike i visoke trave upoznali su nekoliko ježeva, leptira i puževa. U tišini su ih promatrali i divili se njihovom mirnom životu.

Povratak kući također je prošao u tišini.

– Zašto si tako tiha, nešto ti se nije svidjelo?

– Svidjelo mi se sve, osim…

– Osim čega?

– Tata, ili su se naljutili jer smo došli ne najavljeni i bez poklona, ili oni stvarno nemaju niti mrvicu vode.

– Da, mrvicu… – otac se slatko nasmijao.

– Ne ljutim se, ali zaista sam bila žedna.

– Ima li nešto što ti se posebno svidjelo?

– Ima! Nismo trebali skinuti cipele… Znaš tata, jednom, kada sam to zaboravila učiniti, susjeda Kata je bila veoma glasna. Sada, kada sam pola godine starija, shvaćam zašto je svi zovete „dobronamjerna“ Kata.

Kraj putovanja ostavili su za uživanje u spokoju ljetne večeri. Nanovo, tišina je postala njihov suputnik. No, ne i zadugo. Frane se nije bunio. Nije mogao poželjeti boljeg suputnika od glasa njegove male princeze.

– Tata, moram ti nešto šapnuti!

Istog trenutka, otac se čučnuo te prislonio svoje uho na njene usnice. Nema sumnje, riječ o tajni! Samo li… Kakvoj tajni?

– Oni su zaista drugačiji od svih mojih prijatelja, a već ih volim jednako.

– Ali… To nije tajna!

– Naravno da nije! Pao je već mrak. Tko zna, možda nas još uvijek mogu čuti, ne želim ih probuditi ako spavaju.

– Simpatično, zaista simpatično – pomislio je uz osmjeh, Sofijin otac.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Neobični piknik pojavila se prvi puta na MEDO.