“Dobro jutro, Medice” rekao je Medo.

Oboje su otrčali u svoj vrt i uzeli svježe namirnice za svoj doručak. Medo iza kuće ima svoj vrt kojeg sadi već godinama te se svake godine veseli svakome novom plodu.

“Danas je divan dan”, rekao je Medo dok je stavljao doručak na stol.

“Istina! Mogli bismo danas otići u šumu i ubrati malo cvijeća”, rekla je Medica.

“Može! Mogu ti ponovno napraviti narukvice i ogrlice od cvijeća.”

“Super ideja, Medo! Ja ću također uzeti malo cvijeća da ukrasimo kuću.”

“Baš volim cvijeće. No Medice, nekad razmišljam, baš bi bilo lijepo da nismo sami u ovoj šumi. Da bar imamo neko društvo s kojima možemo brati cvijeće ili čak igrati neke igre po šumi”, rekao je Medo pomalo tužno.

“Da, istina. Ja bi isto baš voljela da imamo neko društvo”, rekla je Medica.

Nastavili su jesti doručak u tišini i razmišljali su  oboje što bi sve radili kad bi imali društvo. Medica bi sa svojim prijateljicama zajedno radila ogrlice i narukvice od cvijeća, a Medo bi sa svojim prijateljima igrao nogomet, košarku i tenis. Međutim, njihovo razmišljanje prekinuo je jedan zvuk. Medica i Medo su oboje otrčali iza kuće i vidjeli kako je stablu kruške pukla grana.

“Oh, ne! Stablo kruške ostalo je bez jedne grane”, uzviknuo je Medo.

Kako bi nova grana izrasla, Medo mora otići u šumu po čarobni lijek na jedno mjesto. Međutim, to mjesto je na suprotnoj strani od onoga gdje je cvijeće za Medicu.

“Medice, moram otići po čarobni lijek u šumu”, rekao je Medo.

“Ne brini, Medo. Ja ću sama otići ubrati cvijeće dok ti budeš uzeo lijek za šumu”, rekla je Medica.

“U redu, Medice. Vidimo se onda kasnije. Nemoj se zadržati dugo”

“Bez brige Medo, doći ću do ručka”

Nakon što su sklonili doručak sa stola, krenuli su Medo i Medica svako svojim putem. Medica se jako veselila cvijeću te je ubrzala korak.

“Oh, kako volim sunce! Kako volim sunce!” govorila je skačući s noge na nogu.

Medica je vrlo brzo stigla do mjesta gdje se nalazi cvijeće, a na njeno iznenađenje, cvijeća je bilo još više nego prošli put. Ispunjena srećom, Medica je brzo krenula brati cvijeće i stavljati ga u svoju košaricu. Sa strane je također stavila svoju dekicu te sjela na nju i krenula raditi vjenčiće od tratinčica. Dok je izrađivala svoj vjenčić, u tom trenutku čula je zvuk iza grmlja.

“Tko je to?” upitala je.

Zvuk se čuo još kratko, a onda se iz praha sitnih šljokica pojavila mala Slonica. Medica je naglo ustala, ali nije mogla ništa reći od iznenađenja i od sreće što je možda napokon pronašla neko društvo u šumi.

“Bok, Medice!” rekla je Slonica.

“Bok, Slonice!” uzviknula je Medica. “Ne mogu vjerovati, moram reći Medi da nismo sami u šumi!”

“Niste sami, ima nas još!”

Iz praha šljokica stvorila se i Sovica. Medica od sreće nije znala što bi rekla pa je samo upitala:

“Kako je ovo moguće?”

“Jedna divna vila je bacila svoj prah od sitnih šljokica i tako smo nastali mi.”

Medica je ispričala Slonici i Sovici kako je danas pričala s Medom kako bi htjeli imati neko društvo u šumi. Slonica i Sovica pomogle su Medici ubrati još cvijeća te je Medica radosno pohitala Medi otkriti jednu divnu vijest, ali znala je da joj neće vjerovati pa su uz nju bili prijatelji. Sovica i Slonica trčkarali su uz nju s osmjesima na licu. Kada su došli do kuće, Medo je već bio tamo.

“Medo, Medo”, vikala je Medica. “Upoznala sam nove prijatelje, ipak nismo sami u šumi.”

Inače joj Medo ne bi vjerovao, ali na svoje oči vidio je sve te životinje uz Medicu. Ipak, još je jednom protrljao oči kako bi se uvjerio da uistinu vidi društvo ispred sebe.

“Pa kako je to moguće?”, pitao se Medo.

“U šumi postoji jedna dobra vila, može pomoći i tebi iz praha sitnih šljokica stvoriti tvoje”, rekla je Slonica.

U tom trenutku, prah sitnih šljokica obasjao je cijeli put oko Medine kuće i tamo su se stvorili Slon i Tigrić.

Medo i Medica krenuli su plesati od sreće, a ostalo društvo im se također pridružilo. Medica i Medo su sada napokon imali društvo s kojima se mogu igrati zahvaljujući dobroj vili koja se nalazila u njihovoj šumi. Medo nije znao da ta vila pravi njemu lijek za njegova stabla te ga je jednom prilikom čula kako su Medo i Medica poželjeli društvo i tako im ostvarila želju.

Želite li i Vi pomoći Medi i Medici pronaći još prijatelja? Nacrtajte svoje najdraže životinje i pošaljite nam ih na info@medo.hr, a mi ćemo ih objaviti na našim društvenim mrežama. J

Autor fotografija: World of Sparkle

© Medo.hr

Objava Dobra šumska vila pojavila se prvi puta na MEDO.

Kliker i Solar još su dugo stajali ispred savršene piramide.

Pokušavali su odrediti njezinu boju i materijal, no svakim novim pogledom, novim treptajem oka, piramida je različito isijavala.

– Nikada nisam vidio ništa slično. – zaneseno reče Kliker i osvrne se. – Pusto je ovdje.

– Da. Kao da na cijelom planetu nema ništa osim ove piramide. – odgovori Solar.

Pravim imenom Sunčica, ona se rado odazivala i na svoje zvjezdano ime, Solar.

Solar je bila dijete Sunčevog sustava i kao takva zračila je svjetlošću. Lom svjetlosti kakvog mi znamo nije ništa drugo već Sunčica koja preusmjerava svjetlost u drugom smjeru, boji i obliku. Ha! Kako su odrasli naivni! Oni su mislili da je to neka znanost. Osim te moći, Sunčica vlada bojom, glazbom i pokretom.

– A gdje smo mi uopće? Moj algoritam pokazuje lokaciju na putu za planet Proxima Devetauri, gdje smo i krenuli. No ta lokacija nije planet, već prazan svemir. – zbunjeno je razmišljao Kliker.

– Skrenuli smo s puta. Kažem ti, ovaj planet je ovdje samo radi piramide. – tiho reče Solar i hrabro korakne prema piramidi. – Hajde, vrijeme je da pronađemo neke odgovore.

– Da, znao sam da ćeš to reći. – nasmiješi se Kliker.

– Znaš, ponekad kad se ovako smiješ, podsjećaš me na ljudsko biće…

– Ma nemoj, to je kao neka vaša ljudska fora? – Kliker se uozbilji i uhvati korak s njom. Sunčica je imala tako lijep smiješak da se u tren oka zvonka radost prosula oko piramide.

I sama je piramida promijenila boju.

U tom trenu Sunčica primijeti neke znakove na njezinoj sjajnoj površini.

Τι πλάνη έστίν           Εγώ τήv  ΄αρμονίαν φυλάξ  eιμί

Τι έπιθυμία έστίν       Αί έπιστη͠μαι  τάς  ψυχά   πλουτίζουσιν

– Klikeru, mislim da je ovo tvoje područje. Možeš li to dešifrirati? – Kliker se primakne piramidi i otisne se u zrak. Njegova kinetička statika omogućavala mu je da poput letjelice lebdi na mjestu. Sada je bio u visini natpisa na piramidi. Skenirao ih je svojim očima i vratio se kraj Sunčice.

– Eh, čudni ste vi ljudi. – reče Kliker dok je iščitavao algoritam na svojoj ruci. – Ne prepoznajete pismo sa svog matičnog planeta.

– Po jedan natpis na svakoj stranici piramide. – Sunčica nije ni čula Klikera, već je obilazila piramidu.

– Ovo je grčko pismo. Pisano na jonsko-atičkom dijalektu.

– Grčko pismo? – u čudu ga je gledala Sunčica.

– Da. Poznato ti je?

– Pa da. Stara civilizacija kojoj dugujemo velika književna i umjetnička djela. O tome smo davno učili. – Sunčica se na tren zamisli. – No kako ćemo saznati značenje?

Kliker ju pogleda: – Nemoj mene gledati, ja nisam učio o Grcima.

– Da. A ako uskoro ne dobijemo odgovore i ne uđemo u piramidu, postoji opasnost da se one ružne sjene vrate. – Solar se osvrne prema daljini i zvijezdama koje su obasjavale planet. – Bolje požuri.

– A tko su uopće bila ta stvorenja? Još me drži jeza od njihovog izgleda. – Kliker se nelagodno osvrne i počne raditi na zagonetnim natpisima. Njegov algoritam tražio je poveznice s kojima bi mogao naći rješenje.

Visoko, visoko iznad njih jedna je zvijezda upravo tonula u mrak. Crnilo, crnje od svemira, sastavljeno od gomile letećih sjena, zamračivalo je zvijezdu.

Uskoro bi se u opasnosti mogao naći i planet s Plešućom piramidom…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 2. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Igrom slučaja ili, ako radije želite, igrom sudbine, a sudbina je često samo provođenje namjera nepoznatih sila bez našeg znanja, ovdje počinje priča o Klikeru i Solar, međuzvjezdanim putnicima koji su, putujući svemirom, upali u kozmičku oluju. Ona ih je skrenula s puta i dovela na nepoznato odredište. Na nepoznati planet. A jedino što se na tom planetu nalazilo, bila je velika, neobična piramida. Bez znanja o tome gdje su, iznenađeno su zurili u tu savršenu piramidu. Zašto savršenu? Zato što je ta piramida bila napravljena tako da bude savršena. Za osnovicu je imala kvadrat s četirima istim stranicama koje se spajaju u jednoj točki na vrhu. A ta je točka predočivala savršenstvo. Ni vjetrovi ni pijesak nisu joj mogli ništa.

-Plešuća piramida – reče Solar

-Molim?- zbunjeno je pogleda Kliker.

-Kažem plešuća piramida. Čula sam priče o njoj, no nikad nisam vjerovala da uistinu postoji.

-Gdje si čula te priče?

-Ne znam- zagonetno reče Solar. – Ne sjećam se. Kao da je ta informacija oduvijek u meni.

-Od svojeg rođenja nisam čuo veće gluposti.

-Hej, kao prvo, ti nisi rođen, ti si stvoren.

Kliker je bio algoritamsko biće koje je za potrebe komunikacije dobilo svoj oblik. Bio je mali, zeleni čupavac. Bar je on tako tvrdio da izgleda.

-Dobro, a zašto se baš zove Plešuća piramida?

-Zar ne vidiš kako vibrira?- Kliker se zagleda u golemu piramidu pred sobom.

-Primam frekvencije iz piramide. Netko nam šalje nekakvu poruku.- rečeSolar.

Kliker potvrdi i svojim kinetičkim algoritmom skenira piramidu.

-Hm, nema ulaza.

-Da, čini se nemoguće ući.

-Mora postojati način-oboje se zamisle.

U tome trenu, primijetivši kretanje pridošlica, crni čuvari piramide stanu pred njih. Bilo ih je trojica. Onako crni i bezlični plutajući prostorom bez pravih nogu izazivali su užasan strah već samom svojom pojavom.

-Moj se komunikacijski algoritam odbija od njih…

-Pusti sada priču, mislim da ovom sivilu nedostaje malo boje.- Solar se uhvati za kosu i napipa ukosnice u njoj. Čuvari se aktiviraju te krenu prema njima.

-Hej, zar djevojka ne može popraviti kosu a da je vi ne salijećete?- zagonetno ih upita Solar te baci dvije ukosnice na njih. Bile su to ukosnice njezine moći, njezino vrlo jako oružje. Pogodila je dvojicu.

Od njih ostade samo trag u duginim bojama. Treći, ostavši sam, i nije više bio toliko hrabar i jak. Pobjegao je glavom bez obzira.

-Malo boje i sve izgleda bolje- potvrdi Kliker dok je gledao za bjeguncem.

– A da sada riješimo tajnu plešuće piramide, zato smo tu, zar ne?- zagrli ga Solar i oni polako krenu prema piramidi.

Daleko od njih u svemiru, odbjegli crni čuvar približavao se prostoru bez zvijezda. Njegovo kretanje postade sve sporije, sve teže, te na kraju stane. Oko njega su vladali mrak i neka nelagodna tišina.

-Piramida je napadnuta…- prozbori čuvar. – Djevojčica i nekakvo čupavo biće stvorili su se niotkuda….

-Tajna plešuće piramide bit će dakle otkrivena.-javi se glas iz dubine crnoga prostora. Čuvar samo poslušno spusti glavu. Bilo ga je strah.

-Dobro. Bilo je i vrijeme- glas nestane u frekvencijskom šumu i pretvori se u ružan smijeh. Možete li zamisliti ružan smijeh?

© medo.hr Sva prava zadržana.

The Mystery of the Dancing Pyramid – Part One

Accidentally or by a play of destiny the story of Solar Girl and Kliker begins here.

Solar girl and Kliker were intergalactic travellers who travelled the universe and got stuck inside a cosmic storm. It changed their course and brought them to this unknown destination. An unknown planet with only one building – the huge, oddly looking, pyramid.

With no clue where exactly they were, they stared at the perfect pyramid. And why was the pyramid perfect? Because, it was built to be perfect. It had a square base with a four identical sides joining in a single spot at the top and that spot represented the perfection. Nor winds nor sand could ever harm it.

– It’s the Dancing Pyramid! – observed Solar Girl.

– What? – responded Kliker with a question.

– I said, “It’s the Dancing Pyramid.” I’ve heard stories about it but never believed it actually exists.

– And where did you hear those stories?

– I don’t know – responded Solar mysteriously – I don’t remember. Seems like that particular information has been with me all the time.

– Rubbish! The greatest rubbish I’ve heard from the day I was born.

– Hey C’mon! You weren’t born at all. You were created!

It was true. Kliker was an algorithmic creature incarnated into its shape for the communication purpose only. He was a green, hairy little thing. At least that’s what he thought he was.

– Ok, let’s suppose you’re right. Then why is it called “The Dancing Pyramid”?

– It’s obvious. Don’t you see it vibrates? Like it’s dancing. I am receiving frequencies from it right now. It’s coming from the inside. Kliker, someone is messaging us.

Kliker activated his kinetic algorithms to scan the pyramid.

– Hm… there is no entrance.

– Yap. It seems impossible to enter.

– But, there must be some way.

Suddenly, with no formal invitation, three guardians of a pyramid stepped right in front of Solar and Kliker, disgusting both of them with a vague sense of fear and terror. Guardians had no material shape. They were dark manifestations that floated in space.

– My communication algorithm is blocked. – said Kliker in panic.

– No worries. I don’t think they came here for a small-talk anyway. But, I think they lack a bit of colour.

Solar reached for her hairpins, her secret weapon; a very, very powerful secret weapon. Guardians wiggled.

– Hey! Can’t a girl fix her hairdo without everyone getting nervous all of a sudden?

Solar hit two guardians with a hairpin.

And that was it. Guardians disappeared. All that left of them was a rainbow print in the sky. The third guardian wasn’t so brave now that he was left alone. So, he flew away in direction unknown to Solar and Kliker.

– Hooray, Solar! They don’t seem to appreciate a bit of colour. – Kliker greeted with amusement.

With hand in hand, Solar and Kliker approached the pyramid together. They finally had some peace to solve its mystery. But how will they enter it? They still didn’t know.

In the meantime, deep in a universe far, far away, the survived guardian arrived to a space with no stars. Space of ultimate dark and a complete silence.

– The pyramid has been attacked – the dark guardian spoke – a small girl and a green monster came out of nowhere and…

But, the guardian didn’t finish as the pervading voice coming from the depths of a dark space interrupted him. Guardian looked terrified.

– So, the Mystery of the Dancing Pyramid will be exposed after all – the voice spoke – But, it’s ok, it’s about time someone reveals it.

The voice disappeared in a frequency noises and turned into a sneer that rumbled the neighbour galaxies. Can you imagine the sound of a sneer rumbling galaxies?

Objava Tajna plešuće piramide – 1. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

– Tko tamo živi, što se tamo radi? – Ljutito je upitala Sofija.

– Gliste, ježevi, ptice, mravi, leptiri… –  Nabrajao je Sofijin otac.

– To je njihov dom, baš kao i što je ova kuća tvoj.

– Zašto im ne bismo otišli u goste? Ponijet ćemo im bombonijeru i sok iz podruma, sigurna sam da će im se svidjeti.

Na Sofijine riječi, otac se samo slatko nasmijao te nastavio promatrati njene plave oči.

Sofija je nastavila. – Mislila sam i da mama napravi onaj kolač s višnjama, a možemo im kupiti i neku igračku.

– Srce, oni su životinje, ne hrane se oni istom hranom niti igraju s istim igračkama kao ti.

Djevojčičine oči odjednom su promijenile boju. Iz plave, pretvorile su se u tmurnu sivu. Pomalo su se rastužile. – Nažalost, onda ćemo morati doći bez poklona – tihim i razočaravajućim glasom rekla je Sofija.

– Ajde, uzmi telefon!

– Zašto? – Pomalo zbunjen, upitao je otac Frane.

– Moramo ih nazvati i reći da dolazimo, znaš kako se ti ljutiš kada baka Sonja dođe ne najavljena.

Bila je u pravu, Frane se zbog toga zaista ljutio. Pomno je promatrao njenu sreću i pripreme oko odlaska u sasvim običnu travu. Možda malkice prevelika, ali to je za njega i dalje bila samo trava. Ipak, odlučio je ispuniti želju svoje malene djevojčice.

– Znaš, oni tamo nemaju telefon, ali siguran sam da se neće ljutiti ako dođemo.

Sofija, kao i svaka djevojčica povjeravala je svome ocu. Nakon desetak minuta probijanja kroz nestašne travke, Sofija je zastala.

– Nosi me! – uskliknula je.

Za vrijeme obilaska površinski velike i visoke trave upoznali su nekoliko ježeva, leptira i puževa. U tišini su ih promatrali i divili se njihovom mirnom životu.

Povratak kući također je prošao u tišini.

– Zašto si tako tiha, nešto ti se nije svidjelo?

– Svidjelo mi se sve, osim…

– Osim čega?

– Tata, ili su se naljutili jer smo došli ne najavljeni i bez poklona, ili oni stvarno nemaju niti mrvicu vode.

– Da, mrvicu… – otac se slatko nasmijao.

– Ne ljutim se, ali zaista sam bila žedna.

– Ima li nešto što ti se posebno svidjelo?

– Ima! Nismo trebali skinuti cipele… Znaš tata, jednom, kada sam to zaboravila učiniti, susjeda Kata je bila veoma glasna. Sada, kada sam pola godine starija, shvaćam zašto je svi zovete „dobronamjerna“ Kata.

Kraj putovanja ostavili su za uživanje u spokoju ljetne večeri. Nanovo, tišina je postala njihov suputnik. No, ne i zadugo. Frane se nije bunio. Nije mogao poželjeti boljeg suputnika od glasa njegove male princeze.

– Tata, moram ti nešto šapnuti!

Istog trenutka, otac se čučnuo te prislonio svoje uho na njene usnice. Nema sumnje, riječ o tajni! Samo li… Kakvoj tajni?

– Oni su zaista drugačiji od svih mojih prijatelja, a već ih volim jednako.

– Ali… To nije tajna!

– Naravno da nije! Pao je već mrak. Tko zna, možda nas još uvijek mogu čuti, ne želim ih probuditi ako spavaju.

– Simpatično, zaista simpatično – pomislio je uz osmjeh, Sofijin otac.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Neobični piknik pojavila se prvi puta na MEDO.

Katarina Jelinić

• studentica druge godine na preddiplomskom studiju ekonomije u Osijeku, smjer marketing
• autorica bloga Catherine here od 2015.
• u slobodno vrijeme bavljenje pisanjem tekstova, crtanjem, fotografiranjem, igranjem šaha i svime što je povezano s kreativnošću

Instagram profil:
@katarinajelinic

Objava Vesela bojanka Ema pojavila se prvi puta na MEDO.