– Hm, drugačije sam zamišljao piramidu, – Kliker se osvrne – ovdje nema ničega.

–Vidim. – potvrdi mu Solar te pogleda u kut piramide, jedini kut koji je bio pomalo u sjeni.

– Netko je tamo. – primijeti ona.

Djevojka u crnoj haljini izađe iz sjene. Nešto je u njezinom izgledu bilo neobično, no Solar nije mogla dokučiti što. Imala je crnu kosu svezanu u čvor sa strane, vrlo bistre i konkretne crte lica te dugu, jednostavnu haljinu. Kretala se polako i tiho, kao da ne dotiče pod.

– Ona nema ruke ni noge. – šapne joj Kliker. Sunčica pogleda u njega pa potom bolje u nju. To je bila istina. Djevojka to nije mogla ne primijetiti, stoga im se blago nasmiješila.

– Ja sam Harfa. To nije samo moje ime. To sam upravo ja. Umjesto tijela imam strune. Umjesto otkucaja srca i disanja imam vibracije i rezonancu. Umjesto kostiju imam okvir. Fizičke sile i gravitacija ne djeluju na mene. Zato lebdim. Nemam ruke ni noge, no to ste vjerojatno već primijetili. Ovo je moj dom.

– Drago nam je. Ja sam Sunčica, a on se zove Kliker. A ti si Harfa.

Djevojka kimne glavom.

– Ja sam Harfa. Miljenica kraljeva. Deveta kći vladara zvijezde Proxima Devetauri.  Živim u savršenoj piramidi. Zašto savršenoj? – djevojka pogleda u njih dvoje: – Zato što je piramida o kojoj pričam napravljena da bude savršena. I baš se u tome krije sva ljepota ovog  geometrijskog oblika. Ni vjetrovi ni pijesak ne mogu joj ništa. Zaštićena od vremenskih neprilika, dislocirana u prostoru, zatvorena u svojoj piramidi, ja ne poznajem vrijeme. Ja ne poznajem dan što me budi, ja ne poznajem noć što me tješi, stoga se okrećem samoj sebi i glazbi koju stvaram. Jer u piramidi osim mene, Harfe, ničega drugog nema. Izostanak vremena daje mi moć da na svom glazbalu proizvodim frekvencije tako lijepe i neobične, koje dodiruju zidove piramide i od kojih piramida vibrira. Oni rijetki koji su izvana bili svjedoci te pojave, piramidi su nadjenuli ime Plešuća piramida. Ja koja nisam bila svjedok te pojave, već sudionik i stvaratelj tih frekvencija znala sam tajnu svoje piramide. Ako bolje poslušate u noći, frekvencije se uvijek ponavljaju, kao usamljeno trajnožareće svjetlo svjetionika na osami. To je bio poziv vama.

Kliker ponosno istupi: – Došli smo ti pomoći.

– Zašto mislite da mi treba pomoć?

Kliker i Sunčica se pogledaju.

– Pomoć treba vama. – tajanstveno ih uputi Harfa.

–U pravu je. – Kliker se ogleda. – Niti znamo kako smo ušli ovdje, niti znamo kako ćemo odavde izaći.

– Ne,  ta pomoć vam ne treba. Treba vam pomoć u znanju.

–U znanju? – ponovi Kliker.

– Da. Pogledajte gore. Što vidite?

– Zvijezde i prostranstva.

– Tako je. Vidite i putovanja, svoja putovanja.

– Da, no izgubili smo se… – Solar skrušeno prizna.

– Išli smo u pravcu vaše zvijezde, na planet Proxima Devetauri, no upali smo u zvjezdanu oluju.

Harfa pogleda u njih oboje: – Niste upali ni u kakvu oluju i niste išli u pravcu planeta Proxima Devetauri.

– Kako to misliš? – Kliker se namršti. Sada ništa nije shvaćao. Harfa nastavi uz blagi smiješak:

– Upravo o tome govorim. Treba vam pomoć. Treba vam znanje.

Sunčici se Harfa jako sviđala. Njezina jednostavnost i mirnoća dok im je objašnjavala stvari, to je bilo fantastično. Kliker se, naprotiv, mrštio, pokušavajući shvatiti Harfine riječi.

– Nema ništa u ovoj piramidi. Samo ti? – reče Solar.

–Tako je. – potvrdi Harfa i nastavi pričati:

– Prostor crpi energiju iz svoje praznine, ne iz svoju punine. Zato je i ova piramida prazna.

Tražim prostor bez puno tijela jer je energija na taj način čišća i bolje ju osjećam.

Svemir je beskonačan prostor. Napučen tijelima, izoliran daljinama. Frekvencija pretvorena u modul harmonije traži svoj put među svim tim svemirskim tijelima. Tako se putuje.

Svako tijelo u nekom prostoru svojim volumenom, oblikom i frekvencijom utječe na druga tijela u tom istom prostoru. Koristeći ta znanja i koristeći međuplanetarnu frekvenciju, mi putujemo svemirom.

–Tko to mi? – upita Kliker.

– Mi, istraživači. – zagonetno odgovori Harfa.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Harfa – 4. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Kliker i Solar još su dugo stajali ispred savršene piramide.

Pokušavali su odrediti njezinu boju i materijal, no svakim novim pogledom, novim treptajem oka, piramida je različito isijavala.

– Nikada nisam vidio ništa slično. – zaneseno reče Kliker i osvrne se. – Pusto je ovdje.

– Da. Kao da na cijelom planetu nema ništa osim ove piramide. – odgovori Solar.

Pravim imenom Sunčica, ona se rado odazivala i na svoje zvjezdano ime, Solar.

Solar je bila dijete Sunčevog sustava i kao takva zračila je svjetlošću. Lom svjetlosti kakvog mi znamo nije ništa drugo već Sunčica koja preusmjerava svjetlost u drugom smjeru, boji i obliku. Ha! Kako su odrasli naivni! Oni su mislili da je to neka znanost. Osim te moći, Sunčica vlada bojom, glazbom i pokretom.

– A gdje smo mi uopće? Moj algoritam pokazuje lokaciju na putu za planet Proxima Devetauri, gdje smo i krenuli. No ta lokacija nije planet, već prazan svemir. – zbunjeno je razmišljao Kliker.

– Skrenuli smo s puta. Kažem ti, ovaj planet je ovdje samo radi piramide. – tiho reče Solar i hrabro korakne prema piramidi. – Hajde, vrijeme je da pronađemo neke odgovore.

– Da, znao sam da ćeš to reći. – nasmiješi se Kliker.

– Znaš, ponekad kad se ovako smiješ, podsjećaš me na ljudsko biće…

– Ma nemoj, to je kao neka vaša ljudska fora? – Kliker se uozbilji i uhvati korak s njom. Sunčica je imala tako lijep smiješak da se u tren oka zvonka radost prosula oko piramide.

I sama je piramida promijenila boju.

U tom trenu Sunčica primijeti neke znakove na njezinoj sjajnoj površini.

Τι πλάνη έστίν           Εγώ τήv  ΄αρμονίαν φυλάξ  eιμί

Τι έπιθυμία έστίν       Αί έπιστη͠μαι  τάς  ψυχά   πλουτίζουσιν

– Klikeru, mislim da je ovo tvoje područje. Možeš li to dešifrirati? – Kliker se primakne piramidi i otisne se u zrak. Njegova kinetička statika omogućavala mu je da poput letjelice lebdi na mjestu. Sada je bio u visini natpisa na piramidi. Skenirao ih je svojim očima i vratio se kraj Sunčice.

– Eh, čudni ste vi ljudi. – reče Kliker dok je iščitavao algoritam na svojoj ruci. – Ne prepoznajete pismo sa svog matičnog planeta.

– Po jedan natpis na svakoj stranici piramide. – Sunčica nije ni čula Klikera, već je obilazila piramidu.

– Ovo je grčko pismo. Pisano na jonsko-atičkom dijalektu.

– Grčko pismo? – u čudu ga je gledala Sunčica.

– Da. Poznato ti je?

– Pa da. Stara civilizacija kojoj dugujemo velika književna i umjetnička djela. O tome smo davno učili. – Sunčica se na tren zamisli. – No kako ćemo saznati značenje?

Kliker ju pogleda: – Nemoj mene gledati, ja nisam učio o Grcima.

– Da. A ako uskoro ne dobijemo odgovore i ne uđemo u piramidu, postoji opasnost da se one ružne sjene vrate. – Solar se osvrne prema daljini i zvijezdama koje su obasjavale planet. – Bolje požuri.

– A tko su uopće bila ta stvorenja? Još me drži jeza od njihovog izgleda. – Kliker se nelagodno osvrne i počne raditi na zagonetnim natpisima. Njegov algoritam tražio je poveznice s kojima bi mogao naći rješenje.

Visoko, visoko iznad njih jedna je zvijezda upravo tonula u mrak. Crnilo, crnje od svemira, sastavljeno od gomile letećih sjena, zamračivalo je zvijezdu.

Uskoro bi se u opasnosti mogao naći i planet s Plešućom piramidom…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 2. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Igrom slučaja ili, ako radije želite, igrom sudbine, a sudbina je često samo provođenje namjera nepoznatih sila bez našeg znanja, ovdje počinje priča o Klikeru i Solar, međuzvjezdanim putnicima koji su, putujući svemirom, upali u kozmičku oluju. Ona ih je skrenula s puta i dovela na nepoznato odredište. Na nepoznati planet. A jedino što se na tom planetu nalazilo, bila je velika, neobična piramida. Bez znanja o tome gdje su, iznenađeno su zurili u tu savršenu piramidu. Zašto savršenu? Zato što je ta piramida bila napravljena tako da bude savršena. Za osnovicu je imala kvadrat s četirima istim stranicama koje se spajaju u jednoj točki na vrhu. A ta je točka predočivala savršenstvo. Ni vjetrovi ni pijesak nisu joj mogli ništa.

-Plešuća piramida – reče Solar

-Molim?- zbunjeno je pogleda Kliker.

-Kažem plešuća piramida. Čula sam priče o njoj, no nikad nisam vjerovala da uistinu postoji.

-Gdje si čula te priče?

-Ne znam- zagonetno reče Solar. – Ne sjećam se. Kao da je ta informacija oduvijek u meni.

-Od svojeg rođenja nisam čuo veće gluposti.

-Hej, kao prvo, ti nisi rođen, ti si stvoren.

Kliker je bio algoritamsko biće koje je za potrebe komunikacije dobilo svoj oblik. Bio je mali, zeleni čupavac. Bar je on tako tvrdio da izgleda.

-Dobro, a zašto se baš zove Plešuća piramida?

-Zar ne vidiš kako vibrira?- Kliker se zagleda u golemu piramidu pred sobom.

-Primam frekvencije iz piramide. Netko nam šalje nekakvu poruku.- rečeSolar.

Kliker potvrdi i svojim kinetičkim algoritmom skenira piramidu.

-Hm, nema ulaza.

-Da, čini se nemoguće ući.

-Mora postojati način-oboje se zamisle.

U tome trenu, primijetivši kretanje pridošlica, crni čuvari piramide stanu pred njih. Bilo ih je trojica. Onako crni i bezlični plutajući prostorom bez pravih nogu izazivali su užasan strah već samom svojom pojavom.

-Moj se komunikacijski algoritam odbija od njih…

-Pusti sada priču, mislim da ovom sivilu nedostaje malo boje.- Solar se uhvati za kosu i napipa ukosnice u njoj. Čuvari se aktiviraju te krenu prema njima.

-Hej, zar djevojka ne može popraviti kosu a da je vi ne salijećete?- zagonetno ih upita Solar te baci dvije ukosnice na njih. Bile su to ukosnice njezine moći, njezino vrlo jako oružje. Pogodila je dvojicu.

Od njih ostade samo trag u duginim bojama. Treći, ostavši sam, i nije više bio toliko hrabar i jak. Pobjegao je glavom bez obzira.

-Malo boje i sve izgleda bolje- potvrdi Kliker dok je gledao za bjeguncem.

– A da sada riješimo tajnu plešuće piramide, zato smo tu, zar ne?- zagrli ga Solar i oni polako krenu prema piramidi.

Daleko od njih u svemiru, odbjegli crni čuvar približavao se prostoru bez zvijezda. Njegovo kretanje postade sve sporije, sve teže, te na kraju stane. Oko njega su vladali mrak i neka nelagodna tišina.

-Piramida je napadnuta…- prozbori čuvar. – Djevojčica i nekakvo čupavo biće stvorili su se niotkuda….

-Tajna plešuće piramide bit će dakle otkrivena.-javi se glas iz dubine crnoga prostora. Čuvar samo poslušno spusti glavu. Bilo ga je strah.

-Dobro. Bilo je i vrijeme- glas nestane u frekvencijskom šumu i pretvori se u ružan smijeh. Možete li zamisliti ružan smijeh?

© medo.hr Sva prava zadržana.

The Mystery of the Dancing Pyramid – Part One

Accidentally or by a play of destiny the story of Solar Girl and Kliker begins here.

Solar girl and Kliker were intergalactic travellers who travelled the universe and got stuck inside a cosmic storm. It changed their course and brought them to this unknown destination. An unknown planet with only one building – the huge, oddly looking, pyramid.

With no clue where exactly they were, they stared at the perfect pyramid. And why was the pyramid perfect? Because, it was built to be perfect. It had a square base with a four identical sides joining in a single spot at the top and that spot represented the perfection. Nor winds nor sand could ever harm it.

– It’s the Dancing Pyramid! – observed Solar Girl.

– What? – responded Kliker with a question.

– I said, “It’s the Dancing Pyramid.” I’ve heard stories about it but never believed it actually exists.

– And where did you hear those stories?

– I don’t know – responded Solar mysteriously – I don’t remember. Seems like that particular information has been with me all the time.

– Rubbish! The greatest rubbish I’ve heard from the day I was born.

– Hey C’mon! You weren’t born at all. You were created!

It was true. Kliker was an algorithmic creature incarnated into its shape for the communication purpose only. He was a green, hairy little thing. At least that’s what he thought he was.

– Ok, let’s suppose you’re right. Then why is it called “The Dancing Pyramid”?

– It’s obvious. Don’t you see it vibrates? Like it’s dancing. I am receiving frequencies from it right now. It’s coming from the inside. Kliker, someone is messaging us.

Kliker activated his kinetic algorithms to scan the pyramid.

– Hm… there is no entrance.

– Yap. It seems impossible to enter.

– But, there must be some way.

Suddenly, with no formal invitation, three guardians of a pyramid stepped right in front of Solar and Kliker, disgusting both of them with a vague sense of fear and terror. Guardians had no material shape. They were dark manifestations that floated in space.

– My communication algorithm is blocked. – said Kliker in panic.

– No worries. I don’t think they came here for a small-talk anyway. But, I think they lack a bit of colour.

Solar reached for her hairpins, her secret weapon; a very, very powerful secret weapon. Guardians wiggled.

– Hey! Can’t a girl fix her hairdo without everyone getting nervous all of a sudden?

Solar hit two guardians with a hairpin.

And that was it. Guardians disappeared. All that left of them was a rainbow print in the sky. The third guardian wasn’t so brave now that he was left alone. So, he flew away in direction unknown to Solar and Kliker.

– Hooray, Solar! They don’t seem to appreciate a bit of colour. – Kliker greeted with amusement.

With hand in hand, Solar and Kliker approached the pyramid together. They finally had some peace to solve its mystery. But how will they enter it? They still didn’t know.

In the meantime, deep in a universe far, far away, the survived guardian arrived to a space with no stars. Space of ultimate dark and a complete silence.

– The pyramid has been attacked – the dark guardian spoke – a small girl and a green monster came out of nowhere and…

But, the guardian didn’t finish as the pervading voice coming from the depths of a dark space interrupted him. Guardian looked terrified.

– So, the Mystery of the Dancing Pyramid will be exposed after all – the voice spoke – But, it’s ok, it’s about time someone reveals it.

The voice disappeared in a frequency noises and turned into a sneer that rumbled the neighbour galaxies. Can you imagine the sound of a sneer rumbling galaxies?

Objava Tajna plešuće piramide – 1. dio pojavila se prvi puta na MEDO.