Avanture Solar i Klikera

Harfa – 4. dio

Solar i Kliker nalazili su se u piramidi. Ogroman prazan prostor malo ih je zatekao jer nisu očekivali tako nešto. Svjetlo je dolazilo izvana, od tisuću zvijezda koje su obasjavale prozirnu stijenku piramide. Bili su sami, ili su barem tako mislili.

– Hm, drugačije sam zamišljao piramidu, – Kliker se osvrne – ovdje nema ničega.

–Vidim. – potvrdi mu Solar te pogleda u kut piramide, jedini kut koji je bio pomalo u sjeni.

– Netko je tamo. – primijeti ona.

Djevojka u crnoj haljini izađe iz sjene. Nešto je u njezinom izgledu bilo neobično, no Solar nije mogla dokučiti što. Imala je crnu kosu svezanu u čvor sa strane, vrlo bistre i konkretne crte lica te dugu, jednostavnu haljinu. Kretala se polako i tiho, kao da ne dotiče pod.

– Ona nema ruke ni noge. – šapne joj Kliker. Sunčica pogleda u njega pa potom bolje u nju. To je bila istina. Djevojka to nije mogla ne primijetiti, stoga im se blago nasmiješila.

– Ja sam Harfa. To nije samo moje ime. To sam upravo ja. Umjesto tijela imam strune. Umjesto otkucaja srca i disanja imam vibracije i rezonancu. Umjesto kostiju imam okvir. Fizičke sile i gravitacija ne djeluju na mene. Zato lebdim. Nemam ruke ni noge, no to ste vjerojatno već primijetili. Ovo je moj dom.

– Drago nam je. Ja sam Sunčica, a on se zove Kliker. A ti si Harfa.

Djevojka kimne glavom.

– Ja sam Harfa. Miljenica kraljeva. Deveta kći vladara zvijezde Proxima Devetauri.  Živim u savršenoj piramidi. Zašto savršenoj? – djevojka pogleda u njih dvoje: – Zato što je piramida o kojoj pričam napravljena da bude savršena. I baš se u tome krije sva ljepota ovog  geometrijskog oblika. Ni vjetrovi ni pijesak ne mogu joj ništa. Zaštićena od vremenskih neprilika, dislocirana u prostoru, zatvorena u svojoj piramidi, ja ne poznajem vrijeme. Ja ne poznajem dan što me budi, ja ne poznajem noć što me tješi, stoga se okrećem samoj sebi i glazbi koju stvaram. Jer u piramidi osim mene, Harfe, ničega drugog nema. Izostanak vremena daje mi moć da na svom glazbalu proizvodim frekvencije tako lijepe i neobične, koje dodiruju zidove piramide i od kojih piramida vibrira. Oni rijetki koji su izvana bili svjedoci te pojave, piramidi su nadjenuli ime Plešuća piramida. Ja koja nisam bila svjedok te pojave, već sudionik i stvaratelj tih frekvencija znala sam tajnu svoje piramide. Ako bolje poslušate u noći, frekvencije se uvijek ponavljaju, kao usamljeno trajnožareće svjetlo svjetionika na osami. To je bio poziv vama.

Kliker ponosno istupi: – Došli smo ti pomoći.

– Zašto mislite da mi treba pomoć?

Kliker i Sunčica se pogledaju.

– Pomoć treba vama. – tajanstveno ih uputi Harfa.

–U pravu je. – Kliker se ogleda. – Niti znamo kako smo ušli ovdje, niti znamo kako ćemo odavde izaći.

– Ne,  ta pomoć vam ne treba. Treba vam pomoć u znanju.

–U znanju? – ponovi Kliker.

– Da. Pogledajte gore. Što vidite?

– Zvijezde i prostranstva.

– Tako je. Vidite i putovanja, svoja putovanja.

– Da, no izgubili smo se… – Solar skrušeno prizna.

– Išli smo u pravcu vaše zvijezde, na planet Proxima Devetauri, no upali smo u zvjezdanu oluju.

Harfa pogleda u njih oboje: – Niste upali ni u kakvu oluju i niste išli u pravcu planeta Proxima Devetauri.

– Kako to misliš? – Kliker se namršti. Sada ništa nije shvaćao. Harfa nastavi uz blagi smiješak:

– Upravo o tome govorim. Treba vam pomoć. Treba vam znanje.

Sunčici se Harfa jako sviđala. Njezina jednostavnost i mirnoća dok im je objašnjavala stvari, to je bilo fantastično. Kliker se, naprotiv, mrštio, pokušavajući shvatiti Harfine riječi.

– Nema ništa u ovoj piramidi. Samo ti? – reče Solar.

–Tako je. – potvrdi Harfa i nastavi pričati:

– Prostor crpi energiju iz svoje praznine, ne iz svoju punine. Zato je i ova piramida prazna.

Tražim prostor bez puno tijela jer je energija na taj način čišća i bolje ju osjećam.

Svemir je beskonačan prostor. Napučen tijelima, izoliran daljinama. Frekvencija pretvorena u modul harmonije traži svoj put među svim tim svemirskim tijelima. Tako se putuje.

Svako tijelo u nekom prostoru svojim volumenom, oblikom i frekvencijom utječe na druga tijela u tom istom prostoru. Koristeći ta znanja i koristeći međuplanetarnu frekvenciju, mi putujemo svemirom.

–Tko to mi? – upita Kliker.

– Mi, istraživači. – zagonetno odgovori Harfa.

 Pratite Solar & Kliker na Facebook-u

© medo.hr Sva prava zadržana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *