Avanture Solar i Klikera

Tajna plešuće piramide – 3. dio

Pošto piramida nije davala nikakve odgovore niti znakove koji bi im pomogli, Solar je bolje promotrila grčke natpise sa svih četiriju strana piramide.

– Ova dva natpisa počinju istim znakom. – zaključi ona.

– Baš ti hvala, puno si mi pomogla! – Kliker je nastavio pretraživati jezike u svom algoritmu.

U tom trenutku piramida opet počne vibrirati, samo se ovoga puta začuo tihi glas koji kao da je dolazio iznutra:

– Što lutanje je?

Kliker i Solar se pogledaju.

– Što lutanje je? – glas ponovi isto pitanje. Sunčica je shvatila.

– Znam. To nije pitanje. To je odgovor. To je prijevod jednog od natpisa. Samo kojeg?

– Molim? Kako? – Kliker je inače brzo shvaćao, no ovog puta izgledao je kao neka stara robotska zakrpa iz dvorišta za reciklažu.

– Hajde, moramo naći izraz na koji se to odnosi! – Solar ga povuče za sobom i potrči oko piramide.

– Što lutanje je? – ponovi glas.

– To mora biti ovo ovdje.

Solar se nasloni na stijenku piramide i dotakne ugravirana slova.

Τι πλάνη έστίν

Čim ih je dotaknula, slova su nestala. Kliker se uzvrpolji: – Ovo je nemoguće.

– Što želja je? – glas se opet javi.

– Ups, još nisam stigao prevesti uz pomoć algoritma…

– Nema vremena, pusti sad to! – Solar nastavi kružiti uokolo piramide te dobro promotri preostala tri natpisa.

– Što želja je? – glas je ponavljao u kratkim intervalima.

Primijetila je da obje izgovorene rečenice počinju istom upitnom riječi – što. Tražila je u grčkim natpisima isti početni znak i našla ga na suprotnoj strani piramide.

Ovoga puta Kliker je dotaknuo natpis koji se odmah stopio s glatkom površinom piramide te nestao kao i onaj prvi.

– Upalilo je! – Kliker veselo klikne. Dvije stane piramide bile su riješene.

– Znanja bogate dušu.

– Znanja… – Sunčica se nećkala između dva preostala natpisa. Hrabro i odlučno stala je pred onaj za koji je bila sigurna da znači upravo to. Prstima je dotaknula natpis. Nestao je. Pogledala je u Klikera. Ako je pogled ikad mogao išta izreći, bio je to upravo ovaj pogled pun radosti i sreće, pogled koji je Sunčica uputila svom vjernom pratitelju Klikeru, vektorskom algoritmu.

– Ja sam čuvarica harmonije. – glas se opet javio.

– Jesi, a mi sada dolazimo po tebe. – Solar se nasloni o stijenku piramide i pogleda u Klikera. Pred njima je stajao zadnji natpis. Kao po nekom dogovoru, oni istovremeno dotaknu natpis te on nestane.

– Uspjeli smo! – Kliker pobjedonosno poskoči, no odmah trenutak potom zastane: – Čekaj! Ništa se ne događa. Ne razumijem.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – isti glas ponovno se javio ovim zagonetnim riječima. Kliker je očajavao.

– Ovo je stvarno nemoguće prevesti!

– Moguće je. – veselo ga pogleda Solar. – Jer znam. Ne pitaj me kako, ali ove su mi riječi poznate.

– Baš ste čudni vi humanoidi. – Kliker ju pogleda.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – javio se glas po drugi put.

Solar hrabro stane pred piramidu i odgovori: – Svemir je velik…

Izgovorivši te riječi, Kliker i Solar nestanu poput natpisa s piramide. Još je dugo samo tišina pamtila dolazak dvoje došljaka koji su nestali pred piramidom, a svemir je stvarno bio velik. Sa svim onim svjetlucavim tvarima i stvarima koje su ga uobličavale, bio je ogroman. I sačinjen od beskraja.

Jedna stvar u vezi piramide nije mogla promaknuti oku. Jedna vrlo neobična stvar.

Otkako su Solar i Kliker nestali pred njom, piramida više nije vibrirala.

Nije bilo zagonetnog glasa, nije bilo vibracije. Samo pustoš tišine, tišine koja kao da je oduvijek nastavala ovo područje.

Stoga, ako piramida više nije bila plešuća, onda ni tajna te piramide više nije bila tajna za Sunčicu i Klikera. U tom ogromnom svemiru zagonetnosti…

 Pratite Solar & Kliker na Facebook-u

© medo.hr Sva prava zadržana.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *