Avanture Solar i Klikera

Lumen

Planet Iza bio je u sustavu Verde što je značilo da je jedan od onih zelenih planeta suglasja na kojem su živjeli razni primjerci bića iz svemira. Moglo bi se reći da je to bio ekološki rezervat.  Sunčica i Kliker iskoristili su priliku i skrenuli s puta da napokon vide neke rijetke životinjske i biljne vrste koje su živjele u tom planetarnom sustavu. Planet je bio pun vode; rječice i mali vodopadi bili su posvuda po šumi, cvrkut ptica, šumovi i tragovi životinja, šetnja je bila vrlo ugodna. Večer je dolazila i Sunčica nađe mali proplanak na kojem se htjela odmoriti. Kliker je bio oduševljen.

-Jesi vidjela one male ptice što žive u rupama u stablima?-

-Misliš na sove?-

-Da.-

-Sove su simbol znanja i učenja, vjerojatno ti se zato sviđaju-pouči ga Sunčica.

– Ili zato što imaju velike oči…- nastavi ona radeći grimase.

-Ne, nego….-

Svjetlosni trag u tamnom svemiru privukao je pažnju Sunčice i Klikera. Dugo su promatrali izvijeni luk bijele svijetlosti kako zalazi za ugao njihovih pogleda. Radoznali kakvi jesu, uputili su se prema mjestu gdje je svjetlosni trag nestao.

Iza poveće stijene, ništa nije upućivalo na pad nepoznatog objekta iz svemira. Samo jedan dječak koji je stajao uspravno i promatrao svoje ruke. Nešto je mumljao sebi u bradu.

-Tko je to? – upita Kliker oprezno.

-Idemo pa ćemo vidjeti- Sunčica prva istupi na čistinu i dječak ju ugleda. Nakon što ju je cijelu promotrio, nasmiješi se te ju pozdravi

-Bok-

-Bok-odvrati Sunčica. Nikad nije vidjela takvog dječaka. Imao je u sebi nekakav sjaj.

-Ti sjajiš?-upita ona radoznalo.

-Da. Pomalo.- dječak se počeše po svojoj kuštravoj plavoj kosi. Kosa mu je bila prašnjava, puna sitnih komadića nečega.

-Gdje putujete?- upita nepoznati dječak. Čistio je svoj neobični plašt koji je također bio pun prašine.

-Kako znaš da putujemo?- Sunčica ga pogleda

-Ovo je planet Iza, ovdje nema nikoga, samo ljudi u prolazu-

-Znači da i ti nekuda ideš?-

-Da. Ja sam nomad. Zovem se Lumen. A ti?-

-Ja sam Sunčica, a onaj tamo što se skriva iza stijena, to je Kliker.-

Kliker izađe iz skloništa, pomalo posramljen.

-Hej pa ti imaš vektorijanski algoritam!- oduševi se dječak gledajući u malo zeleno biće. Sretan što ga netko spominje, Kliker se napravi važan i otisne se od zemlje.

-Hej pa on….- začudi se dječak.

-Da, znam, ima kinetičku statiku. Vrlo dobar model.-Sunčica prekine njegovo oduševljenje i pogleda u Klikera – I strašno je hrabar, znaš.-

Kliker je pogleda tako da su svi troje uskoro prasnuli u smijeh, smijeh koji je zvonko odzvanjao zelenom dolinom planete Iza.

-Uh, dugo se nisam ovako smijao…- dječak Lumen bio je tako iskren.

-Znate nisam slučajno došao ovdje, preletio sam preko vas, praveći se da vas ne vidim.-

-Zašto?- Kliker mu je sada sasvim prišao

-Rado stanem kada nekog vidim. Na svom putu jako sam usamljen- bistrina njegovih očiju bila je prekrasna. Sunčica ga nije prestala gledati.

-A gdje ti je svemirska letjelica?- Kliker se osvrne. Ničega nije bilo u blizini.

-Nemam je. Ja sam vozilo. I naravno, moj plašt- opet je počeo tresti prašinu iz njega

-Misliš, ti letiš samo tako svemirom?- Sunčica se uzvrpolji, a Kliker joj se primakne i šapne: -Vidiš da je cijeli prljav, a vjerojatno je i lud.- pritom Kliker napravi grimasu

-Da. Oprostite na ovoj prljavštini, ali svašta skupim putem. Za razliku od tebe, ti si sva u bojama- dječak po prvi puta malo duže pogleda u Sunčicu.

-A kuda putuješ?- upita ona.

-Mi nomadi nemamo cilj. Mi putujemo.-

Sunčica mu se nasmiješi, a dječak joj uzvrati smijehom. Predvečerje na planetu Iza, donijelo je neobično i neočekivano prijateljstvo….


Lumen, dječak rođen iz svjetlosne zrake, davno se udaljio od Sunca kao svoje matice te postao neophodan komunikacijski koridor među svemirskim tijelima.

Lumen, ili Lux (engleska verzija), za rijetke prijatelje Luči, pojavljuje se u vidnom polju kao protok svjetlosne energije nekog svemirsko tijela. Recimo zvijezda padalica je rezultat transfera s kojim Lumen putuje od prostora do prostora. Tako ga se može najbolje uočiti.

Lumen je uvijek aktivan, uvijek negdje putuje, juri, nestaje. No kada stane kraj tebe vidiš da izgledom podsjeća na dječaka kuštrave kose, napukla glasa, vesele i odvažne naravi.

Kosa mu je sastavljena od zvjezdanih ostataka pa se tu svega nađe; od malih komada asteroida pa sve do stvrdnute zvjezdane prašine. Ima uši, ali onako malo šiljaste pri vrhu, naime  aerodinamika mu je oblikovala glavu. Da li dobro čuje? Čuje on dobro, samo nema vremena za slušanje.

Lumena uhvatiti te s njim progovoriti na miru, prava je znanost.

Izrazito je vitak i visok dječak, oblikovan od trajne svjetlosne zrake koja mu daje žutu (sjajnu) boju.  Dok juri okolo vidiš samo zvjezdani sjaj, no kada stane kraj tebe vidiš da je to sasvim obični dječak. Ima glavu, ruke, noge, kopa nos kao svi dječaci pa po čemu je onda poseban? Po svojoj zvjezdanoj misiji.

Zbog sjaja kojim obasjava okolinu, na leđima nosi plašt zelene boje kojim pokriva svoje tijelo kada dolazi negdje. Tim plaštom se zaogrne i tada manje sjaji kako bi mogao biti u društvu. Čim odlazi, otvara plašt i vraća se njegov energetski sjaj. Tada nemoj gledati u njega.

Smiješak od uha do uha. Sjaj oko njega. Ponekad nosi crne sunčane naočale, jer kako sam kaže daju mu dobar kontrast lica i ljudi znaju gdje mu se nalaze oči. A i zbog mode, naravno.

Po svemiru putuje brzinom svjetlosti, a za skretanje s putanje koristi gravitaciju ili anti gravitaciju svemirskih tijela na koje nailazi putem. Njegovo oružje je čista kinetička energija koju izbacuje iz svog tijela s takvom lakoćom da pomisliš kako je to dječja igra.

Harfa je Klikeru i Solar rekla za njega, jer bez njegove pomoći i njegovog znanja ne mogu sami putovati. Solar i Lumen kao znakovi Sunca razvijaju uzajamnu simpatiju, no u početku to će se postepeno uvoditi. Lumen nije stalna pratnja Klikera i Solar u avanturama, on dolazi i odlazi kao nestalni bljesak u svemiru, a trag njegova putovanja, može se nazrijeti u  očima Solar….

© Medo.hr

MOGLO BI VAS ZANIMATI

JOŠ DOBRIH PONUDA...