– Hm, drugačije sam zamišljao piramidu, – Kliker se osvrne – ovdje nema ničega.

–Vidim. – potvrdi mu Solar te pogleda u kut piramide, jedini kut koji je bio pomalo u sjeni.

– Netko je tamo. – primijeti ona.

Djevojka u crnoj haljini izađe iz sjene. Nešto je u njezinom izgledu bilo neobično, no Solar nije mogla dokučiti što. Imala je crnu kosu svezanu u čvor sa strane, vrlo bistre i konkretne crte lica te dugu, jednostavnu haljinu. Kretala se polako i tiho, kao da ne dotiče pod.

– Ona nema ruke ni noge. – šapne joj Kliker. Sunčica pogleda u njega pa potom bolje u nju. To je bila istina. Djevojka to nije mogla ne primijetiti, stoga im se blago nasmiješila.

– Ja sam Harfa. To nije samo moje ime. To sam upravo ja. Umjesto tijela imam strune. Umjesto otkucaja srca i disanja imam vibracije i rezonancu. Umjesto kostiju imam okvir. Fizičke sile i gravitacija ne djeluju na mene. Zato lebdim. Nemam ruke ni noge, no to ste vjerojatno već primijetili. Ovo je moj dom.

– Drago nam je. Ja sam Sunčica, a on se zove Kliker. A ti si Harfa.

Djevojka kimne glavom.

– Ja sam Harfa. Miljenica kraljeva. Deveta kći vladara zvijezde Proxima Devetauri.  Živim u savršenoj piramidi. Zašto savršenoj? – djevojka pogleda u njih dvoje: – Zato što je piramida o kojoj pričam napravljena da bude savršena. I baš se u tome krije sva ljepota ovog  geometrijskog oblika. Ni vjetrovi ni pijesak ne mogu joj ništa. Zaštićena od vremenskih neprilika, dislocirana u prostoru, zatvorena u svojoj piramidi, ja ne poznajem vrijeme. Ja ne poznajem dan što me budi, ja ne poznajem noć što me tješi, stoga se okrećem samoj sebi i glazbi koju stvaram. Jer u piramidi osim mene, Harfe, ničega drugog nema. Izostanak vremena daje mi moć da na svom glazbalu proizvodim frekvencije tako lijepe i neobične, koje dodiruju zidove piramide i od kojih piramida vibrira. Oni rijetki koji su izvana bili svjedoci te pojave, piramidi su nadjenuli ime Plešuća piramida. Ja koja nisam bila svjedok te pojave, već sudionik i stvaratelj tih frekvencija znala sam tajnu svoje piramide. Ako bolje poslušate u noći, frekvencije se uvijek ponavljaju, kao usamljeno trajnožareće svjetlo svjetionika na osami. To je bio poziv vama.

Kliker ponosno istupi: – Došli smo ti pomoći.

– Zašto mislite da mi treba pomoć?

Kliker i Sunčica se pogledaju.

– Pomoć treba vama. – tajanstveno ih uputi Harfa.

–U pravu je. – Kliker se ogleda. – Niti znamo kako smo ušli ovdje, niti znamo kako ćemo odavde izaći.

– Ne,  ta pomoć vam ne treba. Treba vam pomoć u znanju.

–U znanju? – ponovi Kliker.

– Da. Pogledajte gore. Što vidite?

– Zvijezde i prostranstva.

– Tako je. Vidite i putovanja, svoja putovanja.

– Da, no izgubili smo se… – Solar skrušeno prizna.

– Išli smo u pravcu vaše zvijezde, na planet Proxima Devetauri, no upali smo u zvjezdanu oluju.

Harfa pogleda u njih oboje: – Niste upali ni u kakvu oluju i niste išli u pravcu planeta Proxima Devetauri.

– Kako to misliš? – Kliker se namršti. Sada ništa nije shvaćao. Harfa nastavi uz blagi smiješak:

– Upravo o tome govorim. Treba vam pomoć. Treba vam znanje.

Sunčici se Harfa jako sviđala. Njezina jednostavnost i mirnoća dok im je objašnjavala stvari, to je bilo fantastično. Kliker se, naprotiv, mrštio, pokušavajući shvatiti Harfine riječi.

– Nema ništa u ovoj piramidi. Samo ti? – reče Solar.

–Tako je. – potvrdi Harfa i nastavi pričati:

– Prostor crpi energiju iz svoje praznine, ne iz svoju punine. Zato je i ova piramida prazna.

Tražim prostor bez puno tijela jer je energija na taj način čišća i bolje ju osjećam.

Svemir je beskonačan prostor. Napučen tijelima, izoliran daljinama. Frekvencija pretvorena u modul harmonije traži svoj put među svim tim svemirskim tijelima. Tako se putuje.

Svako tijelo u nekom prostoru svojim volumenom, oblikom i frekvencijom utječe na druga tijela u tom istom prostoru. Koristeći ta znanja i koristeći međuplanetarnu frekvenciju, mi putujemo svemirom.

–Tko to mi? – upita Kliker.

– Mi, istraživači. – zagonetno odgovori Harfa.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Harfa – 4. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Pošto piramida nije davala nikakve odgovore niti znakove koji bi im pomogli, Solar je bolje promotrila grčke natpise sa svih četiriju strana piramide.

– Ova dva natpisa počinju istim znakom. – zaključi ona.

– Baš ti hvala, puno si mi pomogla! – Kliker je nastavio pretraživati jezike u svom algoritmu.

U tom trenutku piramida opet počne vibrirati, samo se ovoga puta začuo tihi glas koji kao da je dolazio iznutra:

– Što lutanje je?

Kliker i Solar se pogledaju.

– Što lutanje je? – glas ponovi isto pitanje. Sunčica je shvatila.

– Znam. To nije pitanje. To je odgovor. To je prijevod jednog od natpisa. Samo kojeg?

– Molim? Kako? – Kliker je inače brzo shvaćao, no ovog puta izgledao je kao neka stara robotska zakrpa iz dvorišta za reciklažu.

– Hajde, moramo naći izraz na koji se to odnosi! – Solar ga povuče za sobom i potrči oko piramide.

– Što lutanje je? – ponovi glas.

– To mora biti ovo ovdje.

Solar se nasloni na stijenku piramide i dotakne ugravirana slova.

Τι πλάνη έστίν

Čim ih je dotaknula, slova su nestala. Kliker se uzvrpolji: – Ovo je nemoguće.

– Što želja je? – glas se opet javi.

– Ups, još nisam stigao prevesti uz pomoć algoritma…

– Nema vremena, pusti sad to! – Solar nastavi kružiti uokolo piramide te dobro promotri preostala tri natpisa.

– Što želja je? – glas je ponavljao u kratkim intervalima.

Primijetila je da obje izgovorene rečenice počinju istom upitnom riječi – što. Tražila je u grčkim natpisima isti početni znak i našla ga na suprotnoj strani piramide.

Ovoga puta Kliker je dotaknuo natpis koji se odmah stopio s glatkom površinom piramide te nestao kao i onaj prvi.

– Upalilo je! – Kliker veselo klikne. Dvije stane piramide bile su riješene.

– Znanja bogate dušu.

– Znanja… – Sunčica se nećkala između dva preostala natpisa. Hrabro i odlučno stala je pred onaj za koji je bila sigurna da znači upravo to. Prstima je dotaknula natpis. Nestao je. Pogledala je u Klikera. Ako je pogled ikad mogao išta izreći, bio je to upravo ovaj pogled pun radosti i sreće, pogled koji je Sunčica uputila svom vjernom pratitelju Klikeru, vektorskom algoritmu.

– Ja sam čuvarica harmonije. – glas se opet javio.

– Jesi, a mi sada dolazimo po tebe. – Solar se nasloni o stijenku piramide i pogleda u Klikera. Pred njima je stajao zadnji natpis. Kao po nekom dogovoru, oni istovremeno dotaknu natpis te on nestane.

– Uspjeli smo! – Kliker pobjedonosno poskoči, no odmah trenutak potom zastane: – Čekaj! Ništa se ne događa. Ne razumijem.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – isti glas ponovno se javio ovim zagonetnim riječima. Kliker je očajavao.

– Ovo je stvarno nemoguće prevesti!

– Moguće je. – veselo ga pogleda Solar. – Jer znam. Ne pitaj me kako, ali ove su mi riječi poznate.

– Baš ste čudni vi humanoidi. – Kliker ju pogleda.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – javio se glas po drugi put.

Solar hrabro stane pred piramidu i odgovori: – Svemir je velik…

Izgovorivši te riječi, Kliker i Solar nestanu poput natpisa s piramide. Još je dugo samo tišina pamtila dolazak dvoje došljaka koji su nestali pred piramidom, a svemir je stvarno bio velik. Sa svim onim svjetlucavim tvarima i stvarima koje su ga uobličavale, bio je ogroman. I sačinjen od beskraja.

Jedna stvar u vezi piramide nije mogla promaknuti oku. Jedna vrlo neobična stvar.

Otkako su Solar i Kliker nestali pred njom, piramida više nije vibrirala.

Nije bilo zagonetnog glasa, nije bilo vibracije. Samo pustoš tišine, tišine koja kao da je oduvijek nastavala ovo područje.

Stoga, ako piramida više nije bila plešuća, onda ni tajna te piramide više nije bila tajna za Sunčicu i Klikera. U tom ogromnom svemiru zagonetnosti…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 3. dio pojavila se prvi puta na MEDO.