Klarini roditelji su se jako zabrinuli te su pokušali porazgovarati s njom i saznati što Klaru muči, ali ona je uporno odbijala im išta reći i svakim danom je sve manje bila zainteresirana za igranje u dvorištu. Klarini roditelji su shvatili da na ovaj način nikako neće shvatiti zašto je Klara tužna te su odlučili pozvati Medu u pomoć.

Medo se odmah spakirao i krenuo na put do njihove kuće

Kad je Medo stigao, Klara mu se jako razveselila i odmah ga pozvala u sobu na igranje. Klarini roditelji su bili jako sretni kada su vidjeli da se njihovoj Klari vratio osmijeh na lice, ali čim je Medo otišao, Klara je ponovno postala tužna i nije se htjela igrati sa svojim igračkama. Klarina mama je ponovno nazvala Medu i zamolila ga da se vrati te da ovaj put pokuša saznati što Klaru muči.

Medo se vratio i Klara se ponovno razveselila, ali ovaj put je Medo odlučio saznati zašto Klara više nije kao prije. Iz Klarine sobe čuo se samo smijeh dok Medo Klaru nije pitao zašto je tužna kada on ode.

Klara se u tom trenutku rastužila, ali je Medi odlučila priznati što je razlog tome. Objasnila mu je da nema nijednog prijatelja i da bi se htjela s nekim igrati, ali kako je bila udaljena od grada, to nažalost nije bilo moguće. Zamolila je Medu da joj pomogne i da joj pronađe nekoga s kim se može igrati sa svojim igračkama. Kako se mrak već spuštao, Medo je morao otići doma, ali je obećao Klari da će riješiti njezin problem.

Medo tu noć nije mogao zaspati

Cijelo vrijeme je razmišljao kako će pomoći Klari riješiti njezin problem. Oči su mu se već sklapale, ali nije htio zaspati sve dok ne smisli što će napraviti. Nakon dugo vremena, Medi je napokon sinula jedna ideja. Odlučio je da će Klari napraviti plišanog medu. Kako je već bilo kasno, Medo je odlučio da će sutra napraviti plišanu igračku za Klaru te je utonuo u san.

Medo se toga jutra probudio jako rano jer je želio što prije Klari donijeti igračku

Nazvao je svog starog prijatelja Brundu, kojeg je zamolio da mu pomogne izraditi plišanog medu za Klaru. Brundo se jako razveselio što će i on moći pomoći Klari te je odmah došao do Medine kuće. Cijelo jutro Brundo i Medo izrađivali su plišanog medu za Klaru kako bi sve bilo gotovo isti dan.

Medo za Klaru

Kad su završili s izradom, ukrasili su još medu s par detalja i igračka je bila spremna. Medo se zahvalio Brundi i uputio se prema Klarinoj kući. Klarini mama i tata su se iznenadili kada su vidjeli Medu, a još više ih je iznenadilo ono što je Medo nosio sa sobom. Pozvali su Klaru da dođe u dnevni boravak, a Medo je sakrio Klarinog plišanca kako ga ne bi odmah vidjela. Klara se ponovno razveselila Medi i pozvala ga je u sobu na igranje, ali nije znala da je Medo već donio nešto što će riješiti njezin problem. U tom trenutku, Medo je iz ladice izvadio plišanog medu, a Klara je od sreće počela trčati po kući. Njezin stari osmijeh, Medo je vratio na lice, ali ovaj put osmijeh je ostao i

Klara više nije bila tužna

Klara je sada imala prijatelja koji je stalno bio uz nju. Ujutro kada bi se probudila, sa svojim plišanim medom je doručkovala, preko dana se igrala s njim, a navečer kada nije mogla zaspati čvrsto bi ga zagrlila i odmah utonula u san. Klara je od tada ponovno bila sretna, a plišani medo je uz Klaru bio cijelo njeno djetinjstvo. Dan danas kada Klara priča svoje priče iz djetinjstva, plišani medo je ta igračka koje će se zauvijek sjećati.

Objava Kako su Medo i Brundo pomogli Klari da pronađe prijatelja – kratka priča za djecu pojavila se prvi puta na MEDO.

Objava Plišana igračka i njena uloga u razvoju djeteta pojavila se prvi puta na MEDO.

GUMBEKI

Gumbek u vaš dom dolazi nedovršen pa tako vas mališan stvara sam svoju igračku. Svaka igračka se međusobno spaja u cjelinu pomoću gumbeka. Sastavljanje Gumbeka potaknuti će razvoj motorike kod djeteta.

FILCEKI

Filceki dolaze u obliku dva komada tkanine koje djeca sama šivaju. Dolazi u više boja, a u setu dobijete i vunu za šivanje, plastičnu iglu sigurnu za korištenje, punjenje i upute.

ZMIJICE

Zmijice su vrlo popularne, a jasno nam je i zašto. Možete birati između malih i velikih zmijica. Male zmijice su dostupne klasične i sa žicom dok velike dolaze kao klasične i s magnetom.

IGRAČKA PO ŽELJI

Ukoliko vaš mališan ima igračku iz svoje mašte, Kištra se pobrinula i za to. Možete im se slobodno javiti i ispunit će sve vaše želje!

© Medo.hr

Objava Kištra i kako napraviti svoju vlastitu igračku pojavila se prvi puta na MEDO.

Igrom se dijete mijenja, uživa, uči, razvija se…Igra se doma ili vani, s igračkama ili bez njih, samo ili s drugom djecom. Igra utječe i na stvaranje socijalnog kontakta, istraživanja. Djeca u njih uključuju svoja iskustva ili svoje percepcije svijeta oko sebe. Zato se neka djeca vole igrati liječnika, a druga kuhara ili bagerista. Njima pokazuju svoju kreativnost.

Neka djeca trebaju igračke za igranje, a neka sami smisle igračke ili se igraju glume…

Ne igraju se samo djeca, to rade i odrasli. Koliko vas je sjelo za kompjutor i satima igralo igrice na kompjutoru? Time odrasli, ali i djeca, kroz igru ostvaraju svoje želje.

Ne brinite ako vam dijete s drugom djecom stoji sa strane i ne igra se. Potaknite ga. Ima djece koja se igraju pokraj druge djece, ali nemaju interakciju s drugima. Imao i onih koji se igraju, ali se ne obaziru na zajednički cilj igre. Ima i onih koji surađuju skupno kako bi se igrala. Iskustva govore da je svako dijete isprva sramežljivo. Ali vremenom se svi uklope i  uživaju u igri.

Kakve igračke kupiti djeci? A to zna svaki roditelj, ne one koji mi mislimo da im trebaju, nego one koji oni žele. Ipak pazite da budu primjerene njihovoj dobi i da nisu opasne.

A igrat se mogu sva svime: od didaktičkih, obrazovnih, do autića, kuhinja, aviona, društvenih igara, ili najobičnije lopte. Djeca se igraju i crtajući, pa im treba samo bojica i papir.

Čudesno je to otkrivanje svijeta kroz igru.

© Medo.hr

Objava Djeca se moraju igrati, s igračkama ili bez njih pojavila se prvi puta na MEDO.

– Hm, drugačije sam zamišljao piramidu, – Kliker se osvrne – ovdje nema ničega.

–Vidim. – potvrdi mu Solar te pogleda u kut piramide, jedini kut koji je bio pomalo u sjeni.

– Netko je tamo. – primijeti ona.

Djevojka u crnoj haljini izađe iz sjene. Nešto je u njezinom izgledu bilo neobično, no Solar nije mogla dokučiti što. Imala je crnu kosu svezanu u čvor sa strane, vrlo bistre i konkretne crte lica te dugu, jednostavnu haljinu. Kretala se polako i tiho, kao da ne dotiče pod.

– Ona nema ruke ni noge. – šapne joj Kliker. Sunčica pogleda u njega pa potom bolje u nju. To je bila istina. Djevojka to nije mogla ne primijetiti, stoga im se blago nasmiješila.

– Ja sam Harfa. To nije samo moje ime. To sam upravo ja. Umjesto tijela imam strune. Umjesto otkucaja srca i disanja imam vibracije i rezonancu. Umjesto kostiju imam okvir. Fizičke sile i gravitacija ne djeluju na mene. Zato lebdim. Nemam ruke ni noge, no to ste vjerojatno već primijetili. Ovo je moj dom.

– Drago nam je. Ja sam Sunčica, a on se zove Kliker. A ti si Harfa.

Djevojka kimne glavom.

– Ja sam Harfa. Miljenica kraljeva. Deveta kći vladara zvijezde Proxima Devetauri.  Živim u savršenoj piramidi. Zašto savršenoj? – djevojka pogleda u njih dvoje: – Zato što je piramida o kojoj pričam napravljena da bude savršena. I baš se u tome krije sva ljepota ovog  geometrijskog oblika. Ni vjetrovi ni pijesak ne mogu joj ništa. Zaštićena od vremenskih neprilika, dislocirana u prostoru, zatvorena u svojoj piramidi, ja ne poznajem vrijeme. Ja ne poznajem dan što me budi, ja ne poznajem noć što me tješi, stoga se okrećem samoj sebi i glazbi koju stvaram. Jer u piramidi osim mene, Harfe, ničega drugog nema. Izostanak vremena daje mi moć da na svom glazbalu proizvodim frekvencije tako lijepe i neobične, koje dodiruju zidove piramide i od kojih piramida vibrira. Oni rijetki koji su izvana bili svjedoci te pojave, piramidi su nadjenuli ime Plešuća piramida. Ja koja nisam bila svjedok te pojave, već sudionik i stvaratelj tih frekvencija znala sam tajnu svoje piramide. Ako bolje poslušate u noći, frekvencije se uvijek ponavljaju, kao usamljeno trajnožareće svjetlo svjetionika na osami. To je bio poziv vama.

Kliker ponosno istupi: – Došli smo ti pomoći.

– Zašto mislite da mi treba pomoć?

Kliker i Sunčica se pogledaju.

– Pomoć treba vama. – tajanstveno ih uputi Harfa.

–U pravu je. – Kliker se ogleda. – Niti znamo kako smo ušli ovdje, niti znamo kako ćemo odavde izaći.

– Ne,  ta pomoć vam ne treba. Treba vam pomoć u znanju.

–U znanju? – ponovi Kliker.

– Da. Pogledajte gore. Što vidite?

– Zvijezde i prostranstva.

– Tako je. Vidite i putovanja, svoja putovanja.

– Da, no izgubili smo se… – Solar skrušeno prizna.

– Išli smo u pravcu vaše zvijezde, na planet Proxima Devetauri, no upali smo u zvjezdanu oluju.

Harfa pogleda u njih oboje: – Niste upali ni u kakvu oluju i niste išli u pravcu planeta Proxima Devetauri.

– Kako to misliš? – Kliker se namršti. Sada ništa nije shvaćao. Harfa nastavi uz blagi smiješak:

– Upravo o tome govorim. Treba vam pomoć. Treba vam znanje.

Sunčici se Harfa jako sviđala. Njezina jednostavnost i mirnoća dok im je objašnjavala stvari, to je bilo fantastično. Kliker se, naprotiv, mrštio, pokušavajući shvatiti Harfine riječi.

– Nema ništa u ovoj piramidi. Samo ti? – reče Solar.

–Tako je. – potvrdi Harfa i nastavi pričati:

– Prostor crpi energiju iz svoje praznine, ne iz svoju punine. Zato je i ova piramida prazna.

Tražim prostor bez puno tijela jer je energija na taj način čišća i bolje ju osjećam.

Svemir je beskonačan prostor. Napučen tijelima, izoliran daljinama. Frekvencija pretvorena u modul harmonije traži svoj put među svim tim svemirskim tijelima. Tako se putuje.

Svako tijelo u nekom prostoru svojim volumenom, oblikom i frekvencijom utječe na druga tijela u tom istom prostoru. Koristeći ta znanja i koristeći međuplanetarnu frekvenciju, mi putujemo svemirom.

–Tko to mi? – upita Kliker.

– Mi, istraživači. – zagonetno odgovori Harfa.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Harfa – 4. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Kliker i Solar još su dugo stajali ispred savršene piramide.

Pokušavali su odrediti njezinu boju i materijal, no svakim novim pogledom, novim treptajem oka, piramida je različito isijavala.

– Nikada nisam vidio ništa slično. – zaneseno reče Kliker i osvrne se. – Pusto je ovdje.

– Da. Kao da na cijelom planetu nema ništa osim ove piramide. – odgovori Solar.

Pravim imenom Sunčica, ona se rado odazivala i na svoje zvjezdano ime, Solar.

Solar je bila dijete Sunčevog sustava i kao takva zračila je svjetlošću. Lom svjetlosti kakvog mi znamo nije ništa drugo već Sunčica koja preusmjerava svjetlost u drugom smjeru, boji i obliku. Ha! Kako su odrasli naivni! Oni su mislili da je to neka znanost. Osim te moći, Sunčica vlada bojom, glazbom i pokretom.

– A gdje smo mi uopće? Moj algoritam pokazuje lokaciju na putu za planet Proxima Devetauri, gdje smo i krenuli. No ta lokacija nije planet, već prazan svemir. – zbunjeno je razmišljao Kliker.

– Skrenuli smo s puta. Kažem ti, ovaj planet je ovdje samo radi piramide. – tiho reče Solar i hrabro korakne prema piramidi. – Hajde, vrijeme je da pronađemo neke odgovore.

– Da, znao sam da ćeš to reći. – nasmiješi se Kliker.

– Znaš, ponekad kad se ovako smiješ, podsjećaš me na ljudsko biće…

– Ma nemoj, to je kao neka vaša ljudska fora? – Kliker se uozbilji i uhvati korak s njom. Sunčica je imala tako lijep smiješak da se u tren oka zvonka radost prosula oko piramide.

I sama je piramida promijenila boju.

U tom trenu Sunčica primijeti neke znakove na njezinoj sjajnoj površini.

Τι πλάνη έστίν           Εγώ τήv  ΄αρμονίαν φυλάξ  eιμί

Τι έπιθυμία έστίν       Αί έπιστη͠μαι  τάς  ψυχά   πλουτίζουσιν

– Klikeru, mislim da je ovo tvoje područje. Možeš li to dešifrirati? – Kliker se primakne piramidi i otisne se u zrak. Njegova kinetička statika omogućavala mu je da poput letjelice lebdi na mjestu. Sada je bio u visini natpisa na piramidi. Skenirao ih je svojim očima i vratio se kraj Sunčice.

– Eh, čudni ste vi ljudi. – reče Kliker dok je iščitavao algoritam na svojoj ruci. – Ne prepoznajete pismo sa svog matičnog planeta.

– Po jedan natpis na svakoj stranici piramide. – Sunčica nije ni čula Klikera, već je obilazila piramidu.

– Ovo je grčko pismo. Pisano na jonsko-atičkom dijalektu.

– Grčko pismo? – u čudu ga je gledala Sunčica.

– Da. Poznato ti je?

– Pa da. Stara civilizacija kojoj dugujemo velika književna i umjetnička djela. O tome smo davno učili. – Sunčica se na tren zamisli. – No kako ćemo saznati značenje?

Kliker ju pogleda: – Nemoj mene gledati, ja nisam učio o Grcima.

– Da. A ako uskoro ne dobijemo odgovore i ne uđemo u piramidu, postoji opasnost da se one ružne sjene vrate. – Solar se osvrne prema daljini i zvijezdama koje su obasjavale planet. – Bolje požuri.

– A tko su uopće bila ta stvorenja? Još me drži jeza od njihovog izgleda. – Kliker se nelagodno osvrne i počne raditi na zagonetnim natpisima. Njegov algoritam tražio je poveznice s kojima bi mogao naći rješenje.

Visoko, visoko iznad njih jedna je zvijezda upravo tonula u mrak. Crnilo, crnje od svemira, sastavljeno od gomile letećih sjena, zamračivalo je zvijezdu.

Uskoro bi se u opasnosti mogao naći i planet s Plešućom piramidom…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 2. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Igrom slučaja ili, ako radije želite, igrom sudbine, a sudbina je često samo provođenje namjera nepoznatih sila bez našeg znanja, ovdje počinje priča o Klikeru i Solar, međuzvjezdanim putnicima koji su, putujući svemirom, upali u kozmičku oluju. Ona ih je skrenula s puta i dovela na nepoznato odredište. Na nepoznati planet. A jedino što se na tom planetu nalazilo, bila je velika, neobična piramida. Bez znanja o tome gdje su, iznenađeno su zurili u tu savršenu piramidu. Zašto savršenu? Zato što je ta piramida bila napravljena tako da bude savršena. Za osnovicu je imala kvadrat s četirima istim stranicama koje se spajaju u jednoj točki na vrhu. A ta je točka predočivala savršenstvo. Ni vjetrovi ni pijesak nisu joj mogli ništa.

-Plešuća piramida – reče Solar

-Molim?- zbunjeno je pogleda Kliker.

-Kažem plešuća piramida. Čula sam priče o njoj, no nikad nisam vjerovala da uistinu postoji.

-Gdje si čula te priče?

-Ne znam- zagonetno reče Solar. – Ne sjećam se. Kao da je ta informacija oduvijek u meni.

-Od svojeg rođenja nisam čuo veće gluposti.

-Hej, kao prvo, ti nisi rođen, ti si stvoren.

Kliker je bio algoritamsko biće koje je za potrebe komunikacije dobilo svoj oblik. Bio je mali, zeleni čupavac. Bar je on tako tvrdio da izgleda.

-Dobro, a zašto se baš zove Plešuća piramida?

-Zar ne vidiš kako vibrira?- Kliker se zagleda u golemu piramidu pred sobom.

-Primam frekvencije iz piramide. Netko nam šalje nekakvu poruku.- rečeSolar.

Kliker potvrdi i svojim kinetičkim algoritmom skenira piramidu.

-Hm, nema ulaza.

-Da, čini se nemoguće ući.

-Mora postojati način-oboje se zamisle.

U tome trenu, primijetivši kretanje pridošlica, crni čuvari piramide stanu pred njih. Bilo ih je trojica. Onako crni i bezlični plutajući prostorom bez pravih nogu izazivali su užasan strah već samom svojom pojavom.

-Moj se komunikacijski algoritam odbija od njih…

-Pusti sada priču, mislim da ovom sivilu nedostaje malo boje.- Solar se uhvati za kosu i napipa ukosnice u njoj. Čuvari se aktiviraju te krenu prema njima.

-Hej, zar djevojka ne može popraviti kosu a da je vi ne salijećete?- zagonetno ih upita Solar te baci dvije ukosnice na njih. Bile su to ukosnice njezine moći, njezino vrlo jako oružje. Pogodila je dvojicu.

Od njih ostade samo trag u duginim bojama. Treći, ostavši sam, i nije više bio toliko hrabar i jak. Pobjegao je glavom bez obzira.

-Malo boje i sve izgleda bolje- potvrdi Kliker dok je gledao za bjeguncem.

– A da sada riješimo tajnu plešuće piramide, zato smo tu, zar ne?- zagrli ga Solar i oni polako krenu prema piramidi.

Daleko od njih u svemiru, odbjegli crni čuvar približavao se prostoru bez zvijezda. Njegovo kretanje postade sve sporije, sve teže, te na kraju stane. Oko njega su vladali mrak i neka nelagodna tišina.

-Piramida je napadnuta…- prozbori čuvar. – Djevojčica i nekakvo čupavo biće stvorili su se niotkuda….

-Tajna plešuće piramide bit će dakle otkrivena.-javi se glas iz dubine crnoga prostora. Čuvar samo poslušno spusti glavu. Bilo ga je strah.

-Dobro. Bilo je i vrijeme- glas nestane u frekvencijskom šumu i pretvori se u ružan smijeh. Možete li zamisliti ružan smijeh?

© medo.hr Sva prava zadržana.

The Mystery of the Dancing Pyramid – Part One

Accidentally or by a play of destiny the story of Solar Girl and Kliker begins here.

Solar girl and Kliker were intergalactic travellers who travelled the universe and got stuck inside a cosmic storm. It changed their course and brought them to this unknown destination. An unknown planet with only one building – the huge, oddly looking, pyramid.

With no clue where exactly they were, they stared at the perfect pyramid. And why was the pyramid perfect? Because, it was built to be perfect. It had a square base with a four identical sides joining in a single spot at the top and that spot represented the perfection. Nor winds nor sand could ever harm it.

– It’s the Dancing Pyramid! – observed Solar Girl.

– What? – responded Kliker with a question.

– I said, “It’s the Dancing Pyramid.” I’ve heard stories about it but never believed it actually exists.

– And where did you hear those stories?

– I don’t know – responded Solar mysteriously – I don’t remember. Seems like that particular information has been with me all the time.

– Rubbish! The greatest rubbish I’ve heard from the day I was born.

– Hey C’mon! You weren’t born at all. You were created!

It was true. Kliker was an algorithmic creature incarnated into its shape for the communication purpose only. He was a green, hairy little thing. At least that’s what he thought he was.

– Ok, let’s suppose you’re right. Then why is it called “The Dancing Pyramid”?

– It’s obvious. Don’t you see it vibrates? Like it’s dancing. I am receiving frequencies from it right now. It’s coming from the inside. Kliker, someone is messaging us.

Kliker activated his kinetic algorithms to scan the pyramid.

– Hm… there is no entrance.

– Yap. It seems impossible to enter.

– But, there must be some way.

Suddenly, with no formal invitation, three guardians of a pyramid stepped right in front of Solar and Kliker, disgusting both of them with a vague sense of fear and terror. Guardians had no material shape. They were dark manifestations that floated in space.

– My communication algorithm is blocked. – said Kliker in panic.

– No worries. I don’t think they came here for a small-talk anyway. But, I think they lack a bit of colour.

Solar reached for her hairpins, her secret weapon; a very, very powerful secret weapon. Guardians wiggled.

– Hey! Can’t a girl fix her hairdo without everyone getting nervous all of a sudden?

Solar hit two guardians with a hairpin.

And that was it. Guardians disappeared. All that left of them was a rainbow print in the sky. The third guardian wasn’t so brave now that he was left alone. So, he flew away in direction unknown to Solar and Kliker.

– Hooray, Solar! They don’t seem to appreciate a bit of colour. – Kliker greeted with amusement.

With hand in hand, Solar and Kliker approached the pyramid together. They finally had some peace to solve its mystery. But how will they enter it? They still didn’t know.

In the meantime, deep in a universe far, far away, the survived guardian arrived to a space with no stars. Space of ultimate dark and a complete silence.

– The pyramid has been attacked – the dark guardian spoke – a small girl and a green monster came out of nowhere and…

But, the guardian didn’t finish as the pervading voice coming from the depths of a dark space interrupted him. Guardian looked terrified.

– So, the Mystery of the Dancing Pyramid will be exposed after all – the voice spoke – But, it’s ok, it’s about time someone reveals it.

The voice disappeared in a frequency noises and turned into a sneer that rumbled the neighbour galaxies. Can you imagine the sound of a sneer rumbling galaxies?

Objava Tajna plešuće piramide – 1. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

– Tko tamo živi, što se tamo radi? – Ljutito je upitala Sofija.

– Gliste, ježevi, ptice, mravi, leptiri… –  Nabrajao je Sofijin otac.

– To je njihov dom, baš kao i što je ova kuća tvoj.

– Zašto im ne bismo otišli u goste? Ponijet ćemo im bombonijeru i sok iz podruma, sigurna sam da će im se svidjeti.

Na Sofijine riječi, otac se samo slatko nasmijao te nastavio promatrati njene plave oči.

Sofija je nastavila. – Mislila sam i da mama napravi onaj kolač s višnjama, a možemo im kupiti i neku igračku.

– Srce, oni su životinje, ne hrane se oni istom hranom niti igraju s istim igračkama kao ti.

Djevojčičine oči odjednom su promijenile boju. Iz plave, pretvorile su se u tmurnu sivu. Pomalo su se rastužile. – Nažalost, onda ćemo morati doći bez poklona – tihim i razočaravajućim glasom rekla je Sofija.

– Ajde, uzmi telefon!

– Zašto? – Pomalo zbunjen, upitao je otac Frane.

– Moramo ih nazvati i reći da dolazimo, znaš kako se ti ljutiš kada baka Sonja dođe ne najavljena.

Bila je u pravu, Frane se zbog toga zaista ljutio. Pomno je promatrao njenu sreću i pripreme oko odlaska u sasvim običnu travu. Možda malkice prevelika, ali to je za njega i dalje bila samo trava. Ipak, odlučio je ispuniti želju svoje malene djevojčice.

– Znaš, oni tamo nemaju telefon, ali siguran sam da se neće ljutiti ako dođemo.

Sofija, kao i svaka djevojčica povjeravala je svome ocu. Nakon desetak minuta probijanja kroz nestašne travke, Sofija je zastala.

– Nosi me! – uskliknula je.

Za vrijeme obilaska površinski velike i visoke trave upoznali su nekoliko ježeva, leptira i puževa. U tišini su ih promatrali i divili se njihovom mirnom životu.

Povratak kući također je prošao u tišini.

– Zašto si tako tiha, nešto ti se nije svidjelo?

– Svidjelo mi se sve, osim…

– Osim čega?

– Tata, ili su se naljutili jer smo došli ne najavljeni i bez poklona, ili oni stvarno nemaju niti mrvicu vode.

– Da, mrvicu… – otac se slatko nasmijao.

– Ne ljutim se, ali zaista sam bila žedna.

– Ima li nešto što ti se posebno svidjelo?

– Ima! Nismo trebali skinuti cipele… Znaš tata, jednom, kada sam to zaboravila učiniti, susjeda Kata je bila veoma glasna. Sada, kada sam pola godine starija, shvaćam zašto je svi zovete „dobronamjerna“ Kata.

Kraj putovanja ostavili su za uživanje u spokoju ljetne večeri. Nanovo, tišina je postala njihov suputnik. No, ne i zadugo. Frane se nije bunio. Nije mogao poželjeti boljeg suputnika od glasa njegove male princeze.

– Tata, moram ti nešto šapnuti!

Istog trenutka, otac se čučnuo te prislonio svoje uho na njene usnice. Nema sumnje, riječ o tajni! Samo li… Kakvoj tajni?

– Oni su zaista drugačiji od svih mojih prijatelja, a već ih volim jednako.

– Ali… To nije tajna!

– Naravno da nije! Pao je već mrak. Tko zna, možda nas još uvijek mogu čuti, ne želim ih probuditi ako spavaju.

– Simpatično, zaista simpatično – pomislio je uz osmjeh, Sofijin otac.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Neobični piknik pojavila se prvi puta na MEDO.

Katarina Jelinić

• studentica druge godine na preddiplomskom studiju ekonomije u Osijeku, smjer marketing
• autorica bloga Catherine here od 2015.
• u slobodno vrijeme bavljenje pisanjem tekstova, crtanjem, fotografiranjem, igranjem šaha i svime što je povezano s kreativnošću

Instagram profil:
@katarinajelinic

Objava Vesela bojanka Ema pojavila se prvi puta na MEDO.