-Jesi vidjela one male ptice što žive u rupama u stablima?-

-Misliš na sove?-

-Da.-

-Sove su simbol znanja i učenja, vjerojatno ti se zato sviđaju-pouči ga Sunčica.

– Ili zato što imaju velike oči…- nastavi ona radeći grimase.

-Ne, nego….-

Svjetlosni trag u tamnom svemiru privukao je pažnju Sunčice i Klikera. Dugo su promatrali izvijeni luk bijele svijetlosti kako zalazi za ugao njihovih pogleda. Radoznali kakvi jesu, uputili su se prema mjestu gdje je svjetlosni trag nestao.

Iza poveće stijene, ništa nije upućivalo na pad nepoznatog objekta iz svemira. Samo jedan dječak koji je stajao uspravno i promatrao svoje ruke. Nešto je mumljao sebi u bradu.

-Tko je to? – upita Kliker oprezno.

-Idemo pa ćemo vidjeti- Sunčica prva istupi na čistinu i dječak ju ugleda. Nakon što ju je cijelu promotrio, nasmiješi se te ju pozdravi

-Bok-

-Bok-odvrati Sunčica. Nikad nije vidjela takvog dječaka. Imao je u sebi nekakav sjaj.

-Ti sjajiš?-upita ona radoznalo.

-Da. Pomalo.- dječak se počeše po svojoj kuštravoj plavoj kosi. Kosa mu je bila prašnjava, puna sitnih komadića nečega.

-Gdje putujete?- upita nepoznati dječak. Čistio je svoj neobični plašt koji je također bio pun prašine.

-Kako znaš da putujemo?- Sunčica ga pogleda

-Ovo je planet Iza, ovdje nema nikoga, samo ljudi u prolazu-

-Znači da i ti nekuda ideš?-

-Da. Ja sam nomad. Zovem se Lumen. A ti?-

-Ja sam Sunčica, a onaj tamo što se skriva iza stijena, to je Kliker.-

Kliker izađe iz skloništa, pomalo posramljen.

-Hej pa ti imaš vektorijanski algoritam!- oduševi se dječak gledajući u malo zeleno biće. Sretan što ga netko spominje, Kliker se napravi važan i otisne se od zemlje.

-Hej pa on….- začudi se dječak.

-Da, znam, ima kinetičku statiku. Vrlo dobar model.-Sunčica prekine njegovo oduševljenje i pogleda u Klikera – I strašno je hrabar, znaš.-

Kliker je pogleda tako da su svi troje uskoro prasnuli u smijeh, smijeh koji je zvonko odzvanjao zelenom dolinom planete Iza.

-Uh, dugo se nisam ovako smijao…- dječak Lumen bio je tako iskren.

-Znate nisam slučajno došao ovdje, preletio sam preko vas, praveći se da vas ne vidim.-

-Zašto?- Kliker mu je sada sasvim prišao

-Rado stanem kada nekog vidim. Na svom putu jako sam usamljen- bistrina njegovih očiju bila je prekrasna. Sunčica ga nije prestala gledati.

-A gdje ti je svemirska letjelica?- Kliker se osvrne. Ničega nije bilo u blizini.

-Nemam je. Ja sam vozilo. I naravno, moj plašt- opet je počeo tresti prašinu iz njega

-Misliš, ti letiš samo tako svemirom?- Sunčica se uzvrpolji, a Kliker joj se primakne i šapne: -Vidiš da je cijeli prljav, a vjerojatno je i lud.- pritom Kliker napravi grimasu

-Da. Oprostite na ovoj prljavštini, ali svašta skupim putem. Za razliku od tebe, ti si sva u bojama- dječak po prvi puta malo duže pogleda u Sunčicu.

-A kuda putuješ?- upita ona.

-Mi nomadi nemamo cilj. Mi putujemo.-

Sunčica mu se nasmiješi, a dječak joj uzvrati smijehom. Predvečerje na planetu Iza, donijelo je neobično i neočekivano prijateljstvo….

Lumen, dječak rođen iz svjetlosne zrake, davno se udaljio od Sunca kao svoje matice te postao neophodan komunikacijski koridor među svemirskim tijelima.

Lumen, ili Lux (engleska verzija), za rijetke prijatelje Luči, pojavljuje se u vidnom polju kao protok svjetlosne energije nekog svemirsko tijela. Recimo zvijezda padalica je rezultat transfera s kojim Lumen putuje od prostora do prostora. Tako ga se može najbolje uočiti.

Lumen je uvijek aktivan, uvijek negdje putuje, juri, nestaje. No kada stane kraj tebe vidiš da izgledom podsjeća na dječaka kuštrave kose, napukla glasa, vesele i odvažne naravi.

Kosa mu je sastavljena od zvjezdanih ostataka pa se tu svega nađe; od malih komada asteroida pa sve do stvrdnute zvjezdane prašine. Ima uši, ali onako malo šiljaste pri vrhu, naime  aerodinamika mu je oblikovala glavu. Da li dobro čuje? Čuje on dobro, samo nema vremena za slušanje.

Lumena uhvatiti te s njim progovoriti na miru, prava je znanost.

Izrazito je vitak i visok dječak, oblikovan od trajne svjetlosne zrake koja mu daje žutu (sjajnu) boju.  Dok juri okolo vidiš samo zvjezdani sjaj, no kada stane kraj tebe vidiš da je to sasvim obični dječak. Ima glavu, ruke, noge, kopa nos kao svi dječaci pa po čemu je onda poseban? Po svojoj zvjezdanoj misiji.

Zbog sjaja kojim obasjava okolinu, na leđima nosi plašt zelene boje kojim pokriva svoje tijelo kada dolazi negdje. Tim plaštom se zaogrne i tada manje sjaji kako bi mogao biti u društvu. Čim odlazi, otvara plašt i vraća se njegov energetski sjaj. Tada nemoj gledati u njega.

Smiješak od uha do uha. Sjaj oko njega. Ponekad nosi crne sunčane naočale, jer kako sam kaže daju mu dobar kontrast lica i ljudi znaju gdje mu se nalaze oči. A i zbog mode, naravno.

Po svemiru putuje brzinom svjetlosti, a za skretanje s putanje koristi gravitaciju ili anti gravitaciju svemirskih tijela na koje nailazi putem. Njegovo oružje je čista kinetička energija koju izbacuje iz svog tijela s takvom lakoćom da pomisliš kako je to dječja igra.

Harfa je Klikeru i Solar rekla za njega, jer bez njegove pomoći i njegovog znanja ne mogu sami putovati. Solar i Lumen kao znakovi Sunca razvijaju uzajamnu simpatiju, no u početku to će se postepeno uvoditi. Lumen nije stalna pratnja Klikera i Solar u avanturama, on dolazi i odlazi kao nestalni bljesak u svemiru, a trag njegova putovanja, može se nazrijeti u  očima Solar….

© Medo.hr

Objava Lumen pojavila se prvi puta na MEDO.

-Puc!- veselo se nasmiješi Sunčica samoj sebi, dok je gledala u svoju zdjelu.

-Nazvati zdjelu Puc pa to je vrlo, vrlo zahtjevno i inteligentno – čuo se Kliker iz daljine.

-Pa kako bi je ti drugačije nazvao?- Sunčica je voljela tu zdjelu.

– Ne znam, ali Puc je bez veze…-

-Ma nije. Evo sad ću ti objasniti. Što prvo čuješ kada otvoriš zdjelu?- upita ga Sunčica.

-Pa čujem zvuk.-

-Da. Točno. A koji?-

-Puc – prozbori Kliker

-Eto vidiš. Lijepo ime za zdjelu.- pobjedonosno zaključi Sunčica i otvori poklopac zdjele. Začulo se puc, na što Kliker samo odmahne glavom i prošeta dalje.

Zdjela je funkcionirala savršeno: kao zdjela za sastojke koji se potom sami spremaju; kuhaju ili peku, ovisno o namjeri i ovisno o planeti na kojoj su se nalazili. Moglo bi se reći da je na spremanje hrane u toj zdjeli jako utjecala energija tla. Pošto se Sunčici svidio planet Rupe, prirodno je osjetila glad na njemu i postavila svoju zdjelu na njegovu površinu. Ti rituali Klikeru su već odavno bili poznati, stoga je on potražio drugu zabavu, tumarajući malo planetom.  Sunčica pažljivo izvadi sve sastojke iz samoobnovljive vrećice te ih poslaže uokolo zdjele. Sir, rajčice i povrće, to je bila njena omiljena kombinacija za savršenu pizzu.  Sunčica je naročito voljela spremati pizzu; hranu koja ju je podsjećala na njen dom. A postupak je bio slijedeći: u zdjelu se stave  svi sastojci dobro pazeći na redoslijed i na mjericu, zdjela se potom zaklopi i stavi na tlo. U dnu zdjele  se nalaze magnetske ploče koje povlače energiju tla i pritom oslobađaju termičku energiju te se hrana unutar zdjele zagrije i skuha. Tako jednostavno!  No treba pažljivo dodavati sastojke, pravilnim redoslijedom i u pravilnoj mjeri. Sunčica je pažljivo sve napravila i postavila zdjelu na ravnu površinu planeta Rupe.

-Ajmo Puc baš sam gladna-

-Je li to pričaš sa svojom zdjelom za kuhanje?- upita iz daljine Kliker.

– Aha-

-Znao sam. Nikad to neću shvatiti-

-Da, jer nikad nisi bio gladan.-

Puc je svojim kratkim treskanjem naznačio Sunčici da je jelo gotovo i ona otvori zdjelu.

-Pizza  a la Rupe!-usklikne Sunčica.

© Medo.hr

Objava Puc pojavila se prvi puta na MEDO.

Ako ne znaš kako,

Sunčica i Kliker će ti pomoći rado!

Sunčica je bila dijete sunčevog sustava (voljela je nadimak Solar girl) i kao takva zračila je svijetlošću. Lom svijetlosti kakvog mi znamo nije ništa drugo već Sunčica koja preusmjerava svijetlost u drugom smjeru, boji i obliku. Ha! Kako su odrasli naivni! Oni su mislili da je to neka znanost!  Osim te moći, Sunčica vlada bojom, glazbom i pokretom. Ona je nerazdvojni dio super para koji bez nje ne bi bio super par. A tko je onda onaj drugi ? Pa Kliker! A tko je on? Super dječak, opisao bih ga kratko. Sa super moćima. Logaritmi, brojevi, matematika i geometrija njegova su polja moći. On ne samo da vlada time, on se pretvara u to! Da, uzima oblik brojeva, geometrijskih oblika i pravo je malo čudo! Kada te oblike Sunčica prelomi pomoću zrcalne svijetlosti, oni dobivaju boju, pokret i zvuk. I eto moćnog rješenja našeg super para! A tko se uhvatio rješavanja tajne Plešuće piramide? Možda ti?

Ali ne znaš kako? Ne brini,

Sunčica i Kliker će ti pomoći rado!

Čuješ li frekvenciju iz daljine? Naravno da ju ne čuješ.

Ono što ti čuješ to je zvuk. Zvuk koji se uz pomoć harmonije pretvara u melodiju. Sada ga čuješ, zar ne?  Harfa te doziva. To je tajni kod. Harfa proizvodi frekvenciju  koja se zasniva na brojevima. Svaki broj ima svoj oblik, svoj zvuk pa samim time i svoj pokret. Svojim pokretom broj otkriva svoju poziciju u sistemu tajnog koda.

Da bismo dekodirali Harfinu poruku te ušli u tajnu Plešuće piramide moramo se uhvatiti za nešto, za nekakav znak koji je u ovoj priči tako olako ispušten i sada čeka na nas… Čekaj! Nekakav broj? Pa da!

Frekvencija se zasniva na brojevima, a koji se broj prvi spominje u ovoj priči?

Misliš da ćeš moći? Da ćeš znati dekodirati frekvenciju u obliku melodije koju ti šalje Harfa iz svoje piramide? Ili misliš da u vezi brojeva, oblika, zvuka i pokreta trebaš pomoć nekoga? Da, ali kako?

Pa to je bar lako, Sunčica i Kliker će ti pomoći rado!

Uđimo zajedno u avanturu.

Prvi broj koji se spominje u priči je 9 ( deveta kći, devetog vladara…..).

© Medo.hr

Objava O Klikeru, Sunčici, Harfi i plešućoj piramidi pojavila se prvi puta na MEDO.

Piramida u kojoj su se nalazili sada je bila obasjana milijunima zvijezda i na trenutak Sunčici se učini kao da se nalazi u nekoj ogromnoj zvjezdanoj knjižnici, gdje su umjesto knjiga bile izložene zvijezde.

– Točno tako. Ovo je za vas zvjezdana knjižnica. – Harfa joj se nasmiješi. Pogodila je njezine misli!

– Zar ona čita moje misli? – pomisli u sebi Solar.

Harfa ju je gledala.

– Da, očito je da čita misli. Strašno je moćna. – pomisli Solar.

Kada je bila sigurna da ju svi slušaju, Harfa nastavi: – Uputit ću vas u tajnu frekvencije. Ono što ste vi čuli izvan piramide, to je bio zvuk, frekvencija. Da biste to dekodirali, trebaju vam brojevi i tonovi.

– Poznata mi je harmonija. – reče Sunčica.

– Odlično. Onda znaš da svaki ton možeš zamijeniti brojem. Isto tako, kada čujete više tonova zajedno, odnosno suglasje ili akord, onda dekodiranjem tog suglasja dobijete više brojeva i to je točna pozicija frekvencije. To će vam služiti za putovanje, a isto tako i za komunikaciju i za borbu.

– Borbu? S kim? – upita Kliker.

Harfa na tren zašuti.

– Morfea Negra. Crni oblik. Što više koristiš svoja znanja, to je zlo manje i slabije. Kada zlo jača, to znači da ti slabiš jer se ne koristiš stečenim vještinama. Mi to zovemo ravnodušnost. Morfea Negra crni je oblik svakog prostora koji otkrivate. Ona ima svoje pomoćnike – Letarge.

Kada Letarzi pogode metu, ona postaje jalova i neučinkovita.

– Čekaj, zar su to bili oni čuvari ispred piramide na koje smo naišli? – usklikne Kliker.

– Da. Priča o Letarzima nije tako lijepa. To su sve pokoreni vladari ovdašnjih planeta koji sada, nažalost, slijepo izvršavaju volju Morfeje. Oni više nemaju svoju volju niti snagu da se odupru.

Harfa je na trenutak tužno spustila glavu, kao da ju je spominjanje zla malo umorilo, te potom nastavila:

– Morfea Negra koristi nove prostore kojima može upravljati. Kada vi ovladate frekvencijom i pozicijom, Morfea Negra gubi snagu.

– A gdje je ta Morfea Negra sada? – upita Sunčica. Harfa digne pogled. – Tamo gore, u svemiru. Ona je ogledalo vaših sposobnosti. Što ste vi jači, ona je slabija, što ste vi slabiji, ona je jača.

– Je li ona ta koja te zatočila ovdje? – upita Kliker.

– Da. Moja tajna koju sam vam upravo otkrila, to je vaš početak putovanja. Morfea Negra ne želi da se znanje dijeli na taj način. Zato me i zatočila ovdje. No frekvenciju mi ne može oduzeti. Tako sam vas i dozvala.

– Znači moramo znati tonove i harmoniju?

– Da. Pomoću njih stvarate frekvenciju. Bitno je razlikovati suglasje dura od suglasja mola.  Dur predstavlja napadačke tonove, isto kao i tonove putovanja i poruka, poput ovih što sam vam ja poslala. Tonovi mola su odaziv, obrana, to su upijajući tonovi. Na svaku dursku akciju, vi odgovarate  reakcijom u molu. Samo tako možete putovati i napredovati.

– Hoćemo li ikada vidjeti tu Morfeju Negru? – upita Kliker.

– Možda. Ali ono što znam to je da ćete ju sigurno osjetiti. Kada dođe vrijeme.

Harfa je time završila svoju priču.

– Hoćeš li i ti s nama u istraživanje? – Sunčici se ona već svidjela.

– Ne. Ja sam izvor vaših putovanja i vaš savjetnik. Uvijek ćete me imati kraj sebe. Sada trebam ostati tu. Moje će vrijeme tek doći.

– Još jedno pitanje. – reče Kliker: – Kada začujemo frekvenciju, kako ćemo znati je li dobra ili loša, pozdravlja li nas ili napada?

– Sjeti se klavira, Klikeru. Bijelih i crnih tipki. Sva ti mudrost leži u tom znanju. Važno je s kojim tonom počinje frekvencija. U svom ćete srcu osjetiti namjeru onoga koji vam to šalje. Je li to neprijateljska frekvencija ili jednostavno pozdrav i prijateljski kontakt koji trebate istražiti.

Klikeru je sve to zvučalo vrlo zanimljivo. Imao je frekvenciju, imao je zvijezde i planete, imao je cilj. Istražiti nepoznato. Iza sebe je ostavljao sve poznato.

– Je li te strah? Sve to napustiti? – upitala ga je Sunčica prije putovanja.

– Ne, pa imam tebe, zar ne?

– Imamo i frekvenciju, na njoj putujemo. – ubaci se Sunčica.

– Pa što onda čekamo?! – usklikne Kliker. Zajedno su bili moćan par.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Harfa – 5. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

– Hm, drugačije sam zamišljao piramidu, – Kliker se osvrne – ovdje nema ničega.

–Vidim. – potvrdi mu Solar te pogleda u kut piramide, jedini kut koji je bio pomalo u sjeni.

– Netko je tamo. – primijeti ona.

Djevojka u crnoj haljini izađe iz sjene. Nešto je u njezinom izgledu bilo neobično, no Solar nije mogla dokučiti što. Imala je crnu kosu svezanu u čvor sa strane, vrlo bistre i konkretne crte lica te dugu, jednostavnu haljinu. Kretala se polako i tiho, kao da ne dotiče pod.

– Ona nema ruke ni noge. – šapne joj Kliker. Sunčica pogleda u njega pa potom bolje u nju. To je bila istina. Djevojka to nije mogla ne primijetiti, stoga im se blago nasmiješila.

– Ja sam Harfa. To nije samo moje ime. To sam upravo ja. Umjesto tijela imam strune. Umjesto otkucaja srca i disanja imam vibracije i rezonancu. Umjesto kostiju imam okvir. Fizičke sile i gravitacija ne djeluju na mene. Zato lebdim. Nemam ruke ni noge, no to ste vjerojatno već primijetili. Ovo je moj dom.

– Drago nam je. Ja sam Sunčica, a on se zove Kliker. A ti si Harfa.

Djevojka kimne glavom.

– Ja sam Harfa. Miljenica kraljeva. Deveta kći vladara zvijezde Proxima Devetauri.  Živim u savršenoj piramidi. Zašto savršenoj? – djevojka pogleda u njih dvoje: – Zato što je piramida o kojoj pričam napravljena da bude savršena. I baš se u tome krije sva ljepota ovog  geometrijskog oblika. Ni vjetrovi ni pijesak ne mogu joj ništa. Zaštićena od vremenskih neprilika, dislocirana u prostoru, zatvorena u svojoj piramidi, ja ne poznajem vrijeme. Ja ne poznajem dan što me budi, ja ne poznajem noć što me tješi, stoga se okrećem samoj sebi i glazbi koju stvaram. Jer u piramidi osim mene, Harfe, ničega drugog nema. Izostanak vremena daje mi moć da na svom glazbalu proizvodim frekvencije tako lijepe i neobične, koje dodiruju zidove piramide i od kojih piramida vibrira. Oni rijetki koji su izvana bili svjedoci te pojave, piramidi su nadjenuli ime Plešuća piramida. Ja koja nisam bila svjedok te pojave, već sudionik i stvaratelj tih frekvencija znala sam tajnu svoje piramide. Ako bolje poslušate u noći, frekvencije se uvijek ponavljaju, kao usamljeno trajnožareće svjetlo svjetionika na osami. To je bio poziv vama.

Kliker ponosno istupi: – Došli smo ti pomoći.

– Zašto mislite da mi treba pomoć?

Kliker i Sunčica se pogledaju.

– Pomoć treba vama. – tajanstveno ih uputi Harfa.

–U pravu je. – Kliker se ogleda. – Niti znamo kako smo ušli ovdje, niti znamo kako ćemo odavde izaći.

– Ne,  ta pomoć vam ne treba. Treba vam pomoć u znanju.

–U znanju? – ponovi Kliker.

– Da. Pogledajte gore. Što vidite?

– Zvijezde i prostranstva.

– Tako je. Vidite i putovanja, svoja putovanja.

– Da, no izgubili smo se… – Solar skrušeno prizna.

– Išli smo u pravcu vaše zvijezde, na planet Proxima Devetauri, no upali smo u zvjezdanu oluju.

Harfa pogleda u njih oboje: – Niste upali ni u kakvu oluju i niste išli u pravcu planeta Proxima Devetauri.

– Kako to misliš? – Kliker se namršti. Sada ništa nije shvaćao. Harfa nastavi uz blagi smiješak:

– Upravo o tome govorim. Treba vam pomoć. Treba vam znanje.

Sunčici se Harfa jako sviđala. Njezina jednostavnost i mirnoća dok im je objašnjavala stvari, to je bilo fantastično. Kliker se, naprotiv, mrštio, pokušavajući shvatiti Harfine riječi.

– Nema ništa u ovoj piramidi. Samo ti? – reče Solar.

–Tako je. – potvrdi Harfa i nastavi pričati:

– Prostor crpi energiju iz svoje praznine, ne iz svoju punine. Zato je i ova piramida prazna.

Tražim prostor bez puno tijela jer je energija na taj način čišća i bolje ju osjećam.

Svemir je beskonačan prostor. Napučen tijelima, izoliran daljinama. Frekvencija pretvorena u modul harmonije traži svoj put među svim tim svemirskim tijelima. Tako se putuje.

Svako tijelo u nekom prostoru svojim volumenom, oblikom i frekvencijom utječe na druga tijela u tom istom prostoru. Koristeći ta znanja i koristeći međuplanetarnu frekvenciju, mi putujemo svemirom.

–Tko to mi? – upita Kliker.

– Mi, istraživači. – zagonetno odgovori Harfa.

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Harfa – 4. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Pošto piramida nije davala nikakve odgovore niti znakove koji bi im pomogli, Solar je bolje promotrila grčke natpise sa svih četiriju strana piramide.

– Ova dva natpisa počinju istim znakom. – zaključi ona.

– Baš ti hvala, puno si mi pomogla! – Kliker je nastavio pretraživati jezike u svom algoritmu.

U tom trenutku piramida opet počne vibrirati, samo se ovoga puta začuo tihi glas koji kao da je dolazio iznutra:

– Što lutanje je?

Kliker i Solar se pogledaju.

– Što lutanje je? – glas ponovi isto pitanje. Sunčica je shvatila.

– Znam. To nije pitanje. To je odgovor. To je prijevod jednog od natpisa. Samo kojeg?

– Molim? Kako? – Kliker je inače brzo shvaćao, no ovog puta izgledao je kao neka stara robotska zakrpa iz dvorišta za reciklažu.

– Hajde, moramo naći izraz na koji se to odnosi! – Solar ga povuče za sobom i potrči oko piramide.

– Što lutanje je? – ponovi glas.

– To mora biti ovo ovdje.

Solar se nasloni na stijenku piramide i dotakne ugravirana slova.

Τι πλάνη έστίν

Čim ih je dotaknula, slova su nestala. Kliker se uzvrpolji: – Ovo je nemoguće.

– Što želja je? – glas se opet javi.

– Ups, još nisam stigao prevesti uz pomoć algoritma…

– Nema vremena, pusti sad to! – Solar nastavi kružiti uokolo piramide te dobro promotri preostala tri natpisa.

– Što želja je? – glas je ponavljao u kratkim intervalima.

Primijetila je da obje izgovorene rečenice počinju istom upitnom riječi – što. Tražila je u grčkim natpisima isti početni znak i našla ga na suprotnoj strani piramide.

Ovoga puta Kliker je dotaknuo natpis koji se odmah stopio s glatkom površinom piramide te nestao kao i onaj prvi.

– Upalilo je! – Kliker veselo klikne. Dvije stane piramide bile su riješene.

– Znanja bogate dušu.

– Znanja… – Sunčica se nećkala između dva preostala natpisa. Hrabro i odlučno stala je pred onaj za koji je bila sigurna da znači upravo to. Prstima je dotaknula natpis. Nestao je. Pogledala je u Klikera. Ako je pogled ikad mogao išta izreći, bio je to upravo ovaj pogled pun radosti i sreće, pogled koji je Sunčica uputila svom vjernom pratitelju Klikeru, vektorskom algoritmu.

– Ja sam čuvarica harmonije. – glas se opet javio.

– Jesi, a mi sada dolazimo po tebe. – Solar se nasloni o stijenku piramide i pogleda u Klikera. Pred njima je stajao zadnji natpis. Kao po nekom dogovoru, oni istovremeno dotaknu natpis te on nestane.

– Uspjeli smo! – Kliker pobjedonosno poskoči, no odmah trenutak potom zastane: – Čekaj! Ništa se ne događa. Ne razumijem.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – isti glas ponovno se javio ovim zagonetnim riječima. Kliker je očajavao.

– Ovo je stvarno nemoguće prevesti!

– Moguće je. – veselo ga pogleda Solar. – Jer znam. Ne pitaj me kako, ali ove su mi riječi poznate.

– Baš ste čudni vi humanoidi. – Kliker ju pogleda.

– Ό κόσμος  μέγας  έστίν. – javio se glas po drugi put.

Solar hrabro stane pred piramidu i odgovori: – Svemir je velik…

Izgovorivši te riječi, Kliker i Solar nestanu poput natpisa s piramide. Još je dugo samo tišina pamtila dolazak dvoje došljaka koji su nestali pred piramidom, a svemir je stvarno bio velik. Sa svim onim svjetlucavim tvarima i stvarima koje su ga uobličavale, bio je ogroman. I sačinjen od beskraja.

Jedna stvar u vezi piramide nije mogla promaknuti oku. Jedna vrlo neobična stvar.

Otkako su Solar i Kliker nestali pred njom, piramida više nije vibrirala.

Nije bilo zagonetnog glasa, nije bilo vibracije. Samo pustoš tišine, tišine koja kao da je oduvijek nastavala ovo područje.

Stoga, ako piramida više nije bila plešuća, onda ni tajna te piramide više nije bila tajna za Sunčicu i Klikera. U tom ogromnom svemiru zagonetnosti…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 3. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Kliker i Solar još su dugo stajali ispred savršene piramide.

Pokušavali su odrediti njezinu boju i materijal, no svakim novim pogledom, novim treptajem oka, piramida je različito isijavala.

– Nikada nisam vidio ništa slično. – zaneseno reče Kliker i osvrne se. – Pusto je ovdje.

– Da. Kao da na cijelom planetu nema ništa osim ove piramide. – odgovori Solar.

Pravim imenom Sunčica, ona se rado odazivala i na svoje zvjezdano ime, Solar.

Solar je bila dijete Sunčevog sustava i kao takva zračila je svjetlošću. Lom svjetlosti kakvog mi znamo nije ništa drugo već Sunčica koja preusmjerava svjetlost u drugom smjeru, boji i obliku. Ha! Kako su odrasli naivni! Oni su mislili da je to neka znanost. Osim te moći, Sunčica vlada bojom, glazbom i pokretom.

– A gdje smo mi uopće? Moj algoritam pokazuje lokaciju na putu za planet Proxima Devetauri, gdje smo i krenuli. No ta lokacija nije planet, već prazan svemir. – zbunjeno je razmišljao Kliker.

– Skrenuli smo s puta. Kažem ti, ovaj planet je ovdje samo radi piramide. – tiho reče Solar i hrabro korakne prema piramidi. – Hajde, vrijeme je da pronađemo neke odgovore.

– Da, znao sam da ćeš to reći. – nasmiješi se Kliker.

– Znaš, ponekad kad se ovako smiješ, podsjećaš me na ljudsko biće…

– Ma nemoj, to je kao neka vaša ljudska fora? – Kliker se uozbilji i uhvati korak s njom. Sunčica je imala tako lijep smiješak da se u tren oka zvonka radost prosula oko piramide.

I sama je piramida promijenila boju.

U tom trenu Sunčica primijeti neke znakove na njezinoj sjajnoj površini.

Τι πλάνη έστίν           Εγώ τήv  ΄αρμονίαν φυλάξ  eιμί

Τι έπιθυμία έστίν       Αί έπιστη͠μαι  τάς  ψυχά   πλουτίζουσιν

– Klikeru, mislim da je ovo tvoje područje. Možeš li to dešifrirati? – Kliker se primakne piramidi i otisne se u zrak. Njegova kinetička statika omogućavala mu je da poput letjelice lebdi na mjestu. Sada je bio u visini natpisa na piramidi. Skenirao ih je svojim očima i vratio se kraj Sunčice.

– Eh, čudni ste vi ljudi. – reče Kliker dok je iščitavao algoritam na svojoj ruci. – Ne prepoznajete pismo sa svog matičnog planeta.

– Po jedan natpis na svakoj stranici piramide. – Sunčica nije ni čula Klikera, već je obilazila piramidu.

– Ovo je grčko pismo. Pisano na jonsko-atičkom dijalektu.

– Grčko pismo? – u čudu ga je gledala Sunčica.

– Da. Poznato ti je?

– Pa da. Stara civilizacija kojoj dugujemo velika književna i umjetnička djela. O tome smo davno učili. – Sunčica se na tren zamisli. – No kako ćemo saznati značenje?

Kliker ju pogleda: – Nemoj mene gledati, ja nisam učio o Grcima.

– Da. A ako uskoro ne dobijemo odgovore i ne uđemo u piramidu, postoji opasnost da se one ružne sjene vrate. – Solar se osvrne prema daljini i zvijezdama koje su obasjavale planet. – Bolje požuri.

– A tko su uopće bila ta stvorenja? Još me drži jeza od njihovog izgleda. – Kliker se nelagodno osvrne i počne raditi na zagonetnim natpisima. Njegov algoritam tražio je poveznice s kojima bi mogao naći rješenje.

Visoko, visoko iznad njih jedna je zvijezda upravo tonula u mrak. Crnilo, crnje od svemira, sastavljeno od gomile letećih sjena, zamračivalo je zvijezdu.

Uskoro bi se u opasnosti mogao naći i planet s Plešućom piramidom…

© medo.hr Sva prava zadržana.

Objava Tajna plešuće piramide – 2. dio pojavila se prvi puta na MEDO.

Igrom slučaja ili, ako radije želite, igrom sudbine, a sudbina je često samo provođenje namjera nepoznatih sila bez našeg znanja, ovdje počinje priča o Klikeru i Solar, međuzvjezdanim putnicima koji su, putujući svemirom, upali u kozmičku oluju. Ona ih je skrenula s puta i dovela na nepoznato odredište. Na nepoznati planet. A jedino što se na tom planetu nalazilo, bila je velika, neobična piramida. Bez znanja o tome gdje su, iznenađeno su zurili u tu savršenu piramidu. Zašto savršenu? Zato što je ta piramida bila napravljena tako da bude savršena. Za osnovicu je imala kvadrat s četirima istim stranicama koje se spajaju u jednoj točki na vrhu. A ta je točka predočivala savršenstvo. Ni vjetrovi ni pijesak nisu joj mogli ništa.

-Plešuća piramida – reče Solar

-Molim?- zbunjeno je pogleda Kliker.

-Kažem plešuća piramida. Čula sam priče o njoj, no nikad nisam vjerovala da uistinu postoji.

-Gdje si čula te priče?

-Ne znam- zagonetno reče Solar. – Ne sjećam se. Kao da je ta informacija oduvijek u meni.

-Od svojeg rođenja nisam čuo veće gluposti.

-Hej, kao prvo, ti nisi rođen, ti si stvoren.

Kliker je bio algoritamsko biće koje je za potrebe komunikacije dobilo svoj oblik. Bio je mali, zeleni čupavac. Bar je on tako tvrdio da izgleda.

-Dobro, a zašto se baš zove Plešuća piramida?

-Zar ne vidiš kako vibrira?- Kliker se zagleda u golemu piramidu pred sobom.

-Primam frekvencije iz piramide. Netko nam šalje nekakvu poruku.- rečeSolar.

Kliker potvrdi i svojim kinetičkim algoritmom skenira piramidu.

-Hm, nema ulaza.

-Da, čini se nemoguće ući.

-Mora postojati način-oboje se zamisle.

U tome trenu, primijetivši kretanje pridošlica, crni čuvari piramide stanu pred njih. Bilo ih je trojica. Onako crni i bezlični plutajući prostorom bez pravih nogu izazivali su užasan strah već samom svojom pojavom.

-Moj se komunikacijski algoritam odbija od njih…

-Pusti sada priču, mislim da ovom sivilu nedostaje malo boje.- Solar se uhvati za kosu i napipa ukosnice u njoj. Čuvari se aktiviraju te krenu prema njima.

-Hej, zar djevojka ne može popraviti kosu a da je vi ne salijećete?- zagonetno ih upita Solar te baci dvije ukosnice na njih. Bile su to ukosnice njezine moći, njezino vrlo jako oružje. Pogodila je dvojicu.

Od njih ostade samo trag u duginim bojama. Treći, ostavši sam, i nije više bio toliko hrabar i jak. Pobjegao je glavom bez obzira.

-Malo boje i sve izgleda bolje- potvrdi Kliker dok je gledao za bjeguncem.

– A da sada riješimo tajnu plešuće piramide, zato smo tu, zar ne?- zagrli ga Solar i oni polako krenu prema piramidi.

Daleko od njih u svemiru, odbjegli crni čuvar približavao se prostoru bez zvijezda. Njegovo kretanje postade sve sporije, sve teže, te na kraju stane. Oko njega su vladali mrak i neka nelagodna tišina.

-Piramida je napadnuta…- prozbori čuvar. – Djevojčica i nekakvo čupavo biće stvorili su se niotkuda….

-Tajna plešuće piramide bit će dakle otkrivena.-javi se glas iz dubine crnoga prostora. Čuvar samo poslušno spusti glavu. Bilo ga je strah.

-Dobro. Bilo je i vrijeme- glas nestane u frekvencijskom šumu i pretvori se u ružan smijeh. Možete li zamisliti ružan smijeh?

© medo.hr Sva prava zadržana.

The Mystery of the Dancing Pyramid – Part One

Accidentally or by a play of destiny the story of Solar Girl and Kliker begins here.

Solar girl and Kliker were intergalactic travellers who travelled the universe and got stuck inside a cosmic storm. It changed their course and brought them to this unknown destination. An unknown planet with only one building – the huge, oddly looking, pyramid.

With no clue where exactly they were, they stared at the perfect pyramid. And why was the pyramid perfect? Because, it was built to be perfect. It had a square base with a four identical sides joining in a single spot at the top and that spot represented the perfection. Nor winds nor sand could ever harm it.

– It’s the Dancing Pyramid! – observed Solar Girl.

– What? – responded Kliker with a question.

– I said, “It’s the Dancing Pyramid.” I’ve heard stories about it but never believed it actually exists.

– And where did you hear those stories?

– I don’t know – responded Solar mysteriously – I don’t remember. Seems like that particular information has been with me all the time.

– Rubbish! The greatest rubbish I’ve heard from the day I was born.

– Hey C’mon! You weren’t born at all. You were created!

It was true. Kliker was an algorithmic creature incarnated into its shape for the communication purpose only. He was a green, hairy little thing. At least that’s what he thought he was.

– Ok, let’s suppose you’re right. Then why is it called “The Dancing Pyramid”?

– It’s obvious. Don’t you see it vibrates? Like it’s dancing. I am receiving frequencies from it right now. It’s coming from the inside. Kliker, someone is messaging us.

Kliker activated his kinetic algorithms to scan the pyramid.

– Hm… there is no entrance.

– Yap. It seems impossible to enter.

– But, there must be some way.

Suddenly, with no formal invitation, three guardians of a pyramid stepped right in front of Solar and Kliker, disgusting both of them with a vague sense of fear and terror. Guardians had no material shape. They were dark manifestations that floated in space.

– My communication algorithm is blocked. – said Kliker in panic.

– No worries. I don’t think they came here for a small-talk anyway. But, I think they lack a bit of colour.

Solar reached for her hairpins, her secret weapon; a very, very powerful secret weapon. Guardians wiggled.

– Hey! Can’t a girl fix her hairdo without everyone getting nervous all of a sudden?

Solar hit two guardians with a hairpin.

And that was it. Guardians disappeared. All that left of them was a rainbow print in the sky. The third guardian wasn’t so brave now that he was left alone. So, he flew away in direction unknown to Solar and Kliker.

– Hooray, Solar! They don’t seem to appreciate a bit of colour. – Kliker greeted with amusement.

With hand in hand, Solar and Kliker approached the pyramid together. They finally had some peace to solve its mystery. But how will they enter it? They still didn’t know.

In the meantime, deep in a universe far, far away, the survived guardian arrived to a space with no stars. Space of ultimate dark and a complete silence.

– The pyramid has been attacked – the dark guardian spoke – a small girl and a green monster came out of nowhere and…

But, the guardian didn’t finish as the pervading voice coming from the depths of a dark space interrupted him. Guardian looked terrified.

– So, the Mystery of the Dancing Pyramid will be exposed after all – the voice spoke – But, it’s ok, it’s about time someone reveals it.

The voice disappeared in a frequency noises and turned into a sneer that rumbled the neighbour galaxies. Can you imagine the sound of a sneer rumbling galaxies?

Objava Tajna plešuće piramide – 1. dio pojavila se prvi puta na MEDO.