Najljepše video priče

Obala rijeke Mangata

Jednom davno živio čarobnjak po imenu Dadirri. Njegova duga prosijeda kosa i zapuštena brata odbijala je ljude od njega te je godinama živio sam. S vremenom je izgubio svaki kontakt s ljudima pa je vani izlazio samo noću. Ogrnut plaštem, sa šeširom na glavi i misterioznom torbom jedne večeri se uputio prema rijeci Mangati. Po dolasku je sjeo na rub kamena te usnuo u dubok san. Pod nogama mu se odvezala torba i bočica svijetlećeg praha pala je u rijeku. Najednom su se na tom mjestu stvorile ribe i od tada je bočici nestao svaki trag…

– Netko kuca, idemo vidjeti tko je došao – nastavi Anamarija, – Ah, poznajem tog čovjeka. On ovdje svrati svaki put kada vidi da smo došli. Zna biti pomalo naporan, ali moji roditelji su se već naviknuli na njega. Baš me zanima hoće li i ovoga puta pričati o pecanju.

– Pecanju? – upita Viktorija.

– Da, taj čovjek obožava pecati. Zna sve o ribama. Navodno je vidio svijetleće ribe u obližnjoj rijeci, ali mu nitko ne vjeruje. Tako da tu temu više ne započinje.

– Stvarno? Jesi li ikada išla tamo?

– Do rijeke?

– Aha. – uzvrati Viktorija.

– Nisam, ali bih voljela. Izgaram od želje da provjerim da li one zaista postoje. Prošlo ljeto sam htjela otići, ali smo se brzo vratili kući na selo. Praznici su ponekad zaista prekratki, slažeš se?

– Možemo sada otići zajedno. Sutra ujutro nakon doručka, ako si za.

– Ali one se pojavljuju samo noću. Rekao je kako ih preko dana nikada nije vidio.- odgovori – Morat ćemo nešto smisliti.

Nakon kratkog razmišljanja, Anamarija i Viktorija su donijele odluku da sutradan posjete Mangatu. 

Bez ičijeg znanja, iskrale su se iz sobe i pješice uputile ka rijeci. Mjesec im je obasjavao put, a sve glasniji zvukovi kreketanja žaba su im davali naznake da su sve bliže i bliže.

– Misliš li da smo blizu? 

– Trebale bi biti, ovaj dio mi djeluje poznato. – odlučno će Anamarija.

– Pogledaj! Vidi se nešto u daljini! Požurimo! – uzvikne Viktorija.

Rijeka Mangata je bila mirna rijeka. Tajanstvena. Tamna. Na njezinoj crnoj površini se reflektirao srebrnobijeli mjesec koji je izgledao kao da isijava iz vode. 

Uplašeno će Anamarija: – Ribar je bio u pravu. Ovdje nešto ima. 

– Priđimo bliže uz obalu da vidimo bolje. – reče Viktorija.

– Ah, to je samo odsjaj mjeseca. – opet će ona.

– Ne, ne. Ima tu nečega. – odgovori uplašeno Anamarija.

– Eno jedne! – vrisne Viktorija i Anamarija se strese.

Djevojčice su ugledale stari drveni čamac uz obalu rijeke i oprezno sjele u njega. Jedna od riba je zalutala i uplašeno krenula nazad ostalim ribama. Anamarija i Viktorija su je zainteresirano pratile ne bi li ugledale još jednu. No nisu ni slutile na što će naići. Ispred njih se odjednom stvorilo na tisuće svijetlećih riba raznih veličina koje su plivale oko njihovog čamca. Rijeka je na tom dijelu poprimila svijetlotirkiznu boju i iz nje je počeo isijavati svijetleći prah.

– Ovo je nevjerojatno! Kakva čarolija. – u čudu će Viktorija, –  Nešto najljepše što sam doživjela u životu. Pogledaj kako iskaču na površinu! Toliko su sretne što nas vide. 

– Tako su očaravajuće! Zavežimo čamac uz obalu da ih možemo promatrati. – povika Anamarija.

– Može. – dobaci Viktorija. 

– Još ne mogu povjerovati da je ovo stvarno. Kako se ovo uopće dogodilo? – promrmlja.

Spuštajući nogu na zemlju Anamarija je osjetila da netko stoji pored njih. 

Polako je podignula glavu i ugledala susjeda ribara kako stoji sa trošnom torbom u ruci nasuprot čamcu.

– Vidio sam vas kako prolazite pored moje kuće. – reče ribar.

– Kako ste znali da smo ovdje? – uplašeno će Anamarija hvatajući Viktoriju snažno za ruku.

– Ovim putem godinama nitko nije prošao. A svi dobro znaju kuda on vodi. Ako želite, ispričat ću vam priču o ovom čudu. To mi je želja od kada sam posvjedočio tome, ali nisam imao priliku. Ne boj te se.

Viktorija se okrenula i vidjela kako se svijetlo povuklo. Rijeka Mangata je opet bila u mraku.

– Što se događa? – reče Anamarija okrenuvši se.

– Dopustite da vam ispričam. – nastavi, – Vidite ovu torbu?

– Aha. – u jedan glas će obadvije.

– Ona se prenosi generacijama. Pripadala je čarobnjaku Dadirriu. – spusti ju dolje pa nastavi, – Jedne noći došao je na ovo mjesto pojesti svijetleći prah, kojeg je sam napravio, kako bi sijao i time ponovo privukao sebi ljude, jer su ga svi izbjegavali zbog njegovog izgleda. 

– Kakve veze imaju ribe s njime? I on je bio ribar? – upita Anamarija.

– Nije. – nasmiješi se. 

– Nego? – dobaci Viktorija.

– Zaspao je uz obalu, a prah je ispao iz ove torbe u vodu. Otada su ribe počele svijetliti i sve oko njih.

– Ali gdje je sada ta svjetlost, zašto je iznenada nestala? – zbunjujuće upita opet Anamarija.

– Čarolija se ugasi svaki put kada nastane napetost i strah. Zbog toga nisu svijetlile pred drugim ljudima jer su osjetile da ih se boje. Kao što su osjetile i vaš strah.

– Pogledaj Anamarija! Svjetlost se vraća! – ushićeno će Viktorija.

– Da! A zato vam nitko nije vjerovao kada su dolazili ovdje jer pred njima nije bilo čarolije.

– Tako je.- tužno odgovori ribar.

– Nemojte biti tužni, mi vam vjerujemo. Prenijet ćemo svima što smo vidjele. Pozvat ćemo mještane da se uvjere kako ovo zaista postoji.

– Hvala vam, ali mislim da će to biti teško.

– Ništa se vi ne brinite. Na vama je samo da sutra u ovo doba ponesete tu torbu i prepričate isto ovo i njima.

Nakon što su došle kući, ispričale su što im se dogodilo. Dogovorile su se kako će sutra svi vidjeti da ribar ne laže te kako je priča o čarobnjaku s ovih prostora istinita.

Večer nakon, svi su se okupili oko obale rijeke Mangata osim ribara. Djevojčice su otrčale po njega i zatekle ga na terasi kako sjedi na stolici s torbom u naručju.

– Čekaju vas. – reče Anamarija.

– Pođite s nama. – dobaci Viktorija.

– Mislim da ću vas morati razočarati. Ne želim ići. Što ako ribe osjete moju napetost i strah pa se ne pojave? Izgubit ću zadnju šansu da dokažem kako čarolija zaista postoji.

– Naravno da će se pojaviti! One su naviknule na vas. – ohrabrujuće uzvikne Anamarija.

– Nemojte tako misliti, hajde, idemo. – nadoveže se Viktorija, – Riskirajte, ionako uvijek sve bude dobro na kraju.

Ribar se ustade te reče: – Upravu ste. Idemo.

Mrak je već odavno pao, a mještani su pomalo počeli sumnjati da je sve prevara. Svjetiljkama su osvjetljivali rijeku, ali ništa nisu vidjeli osim tamne dubine. Odjednom Anamarijini roditelji uzviknu: – Idu! Dolaze!

Svo troje su stali uz obalu i odjednom je počela isijavati najjača svijetlost iz rijeke do sada. Tisuće svijetlećih riba je veselo iskakalo iz nje, a ona je poprimila najljepšu nijansu tirkizne boje  ikad. Mještani se nisu mogli prestati čuditi, a kada su saznali za priču o čarobnjaku Dadirriu i ribama, poželjeli su ostati tu cijelu noć. Ribar je bio ispunjen radošću i zahvalnošću prema Anamariji i Viktoriji jer su mu pružile priliku da dokaže ostalima kako ne laže, a njih dvije su uživale i bile ponosne na njega.

– Hvala vam. 

– Hvala vama što ste nam ispričali pozadinu iza svega ovoga. – odgovoriše mu djevojčice.

– Odsada ću se rado vraćati ovdje svake godine sa saznanjem da se ovdje dogodilo čudo. – uz osmijeh će Anamarija.

– I ja! – dobaci Viktorija.

Autor: Katarina Jelinić

Vesela Bojanka Ema 

© medo.hr Sva prava zadržana

MOGLO BI VAS ZANIMATI

JOŠ DOBRIH PONUDA...