Ta divna stvorenja

Priča o planinarenju – kako su Iva i Saba spasile Medu?

Jednog lijepog i sunčanog dana, Medo se odlučio uputiti u planine. Uzeo je sve potrebne stvari za planinarenje te je krenuo u pustolovinu. Planinarenje ga je oduvijek zanimalo, pogotovo još od onog članka kada su njegovi prijatelji opisivali kako planinare sa svojim voljenim ljubimcima. Na putu prema jednome vrhu, sreo je puno ljudi koji su ga pozdravljali s veseljem. Divio se čistome zraku i zelenilu koje ga je okruživalo. Toliko je uživao u svakome trenutku da nije osjetio nikakav napor penjući se prema vrhu. Nakon nekog vremena, naišao je na mjesto gdje se njegov put razdvajao. Kako je ponio kartu sa sobom, posegnuo je za njom iz ruksaka. Međutim, kada je otvorio kartu shvatio je da se taj dio zamrljao jutros kada je prolio čaj i da ne vidi strelicu koja mu govori kojim putem krenuti. Na trenutak je zastao i krenuo razmišljati što će napraviti. Nakon par minuta, odlučio je krenuti desno, ali hoće li to biti pravi put?

 

 

Nekako je imao osjećaj da je dobro odabrao jer je na putu nailazio na neke putokaze, ali i dalje nije vidio ljude. Hodajući dosta dugo, shvatio je da je već odavno trebao stići na vrh na koji se uputio. U tom trenutku je stao jer je shvatio da se mora vratiti nazad jer ne zna gdje će ga odvesti ovaj put. Zabrinuti Medo krenuo je nazad, ali je bio tužan jer neće stići ponovno krenuti drugim putem kako bi se popeo na vrh jer bi već krenuo padati mrak. Nakon par koraka, do njega je dotrčao jedan pas po imenu Saba. Medo se razveselio jer je napokon sreo nekoga, a u tom trenutku vidio je da još neko dolazi. To je bila Sabina vlasnica koja je odmah primijetila da je Medo izgubljen. Medo joj je objasnio kako je jutros imao nezgodu i baš je na tome mjestu nastala mrlja gdje se put dijeli na dva dijela. Iva mu je objasnila da i ovim putem može doći do vrha, samo treba dobro poznavati put kao što ga ona poznaje. Rekla je da više voli ići ovim putem jer je mirnije, a ljudi ga izbjegavaju jer nisu dobro upoznati s mjestom. Medo se u tom trenutku razveselio i vratila mu se nada kako će ipak uspjeti posjetiti vrh koji mu je bio u planu.

Iva, Saba i Medo uputili su se prema putu, a ona mu je putem odlučila ispričati priču o sebi i svome psu:

Ovo smo moj pas Saba i ja. Već godinu dana se intenzivno bavimo planinarenjem. Zajedno smo “osvojile” više od 20 vrhova i nadam se da se nećemo zaustaviti na tome. Kroz naše avanture prošle smo neke od najljepših dijelova Hrvatske!

Jedan od najuzbudljivijih uspona bio je onaj na Sveto Brdo, drugi najviši vrh Velebita, s čijih se 1751 metar visine pruža spektakularan pogled na ličku i primorsku stranu. Iako je uspon bio prilično dug i naporan, izlaskom na greben i pogledom koji nam je planina darovala, sav trud se isplatio. Sjeli smo i uživali u miru, tišini i spokoju koji nas je okruživao. Upravo je to ono što nas iznova potiče na avanture. Neprocjenjivi su osjećaj slobode koje daje planina i osjećaj ponosa jer si probio vlastite granice i savladao fizički napor kako bi došao do cilja, koji ti ispuni cijelo biće najljepšom energijom na svijetu.

Sve to ima poseban čar kad te na tom putu prati najbolji prijatelj. Bez Sabe je svako planinarenje pomalo tužno. Nedostaje to malo dosadno klupko koje se veseli svakom štapu i svakom kamenčiću koje nam se nađe na putu. Ne postoji ljepši osjećaj od tog kada se nas dvije zajedno popnemo na neki vrh, zato se nadam da ćemo još dugo i spretno prohodati brojne kilometre.

Nakon što mu je Iva ispričala njenu i Sabinu priču, već su bili blizu vrhu i bilo je potrebno još samo par minuta da stignu gore. Medo je od uzbuđenja potrčao sa Sabom i ubrzo se pronašao gore. Prevladale su ga brojne emocije od sreće pa do uzbuđenja. Zaista je bio sretan što je na putu sreo Ivu i Sabu koje su mu pomogle da ipak uspješno dođe na taj vrh, a i što mu je Iva ispričala svoju priču koja ga je inspirirala da i on češće planinari.

Ivka Ivić

MOGLO BI VAS ZANIMATI

JOŠ DOBRIH PONUDA...

Povezane objave